Povodom rođendana Damira Fantine dobro je podsjetiti na životni put čovjeka koji je svoje najljepše godine dao Domovini. Njegova priča nije samo ratna priča, nego i priča o hrabrosti, odanosti, skromnosti i velikoj ljudskoj snazi.
Damir Fantina još je kao mladić 19. srpnja 1991. godine dragovoljno pristupio vojnim postrojbama 1. bojne 112. brigade, koja je djelovala na biogradskom području. Postao je vojnik 2. pješačke satnije, 2. voda, gdje je služio do 31. listopada 1991. godine, kada prelazi u isti vod i istu satniju, ali tada već u novoformiranu 134. brigadu Biograd.
U tim prvim ratnim mjesecima, poput mnogih svojih suboraca, dragovoljno obnaša vojničke dužnosti, čuva položaje, upija vojna znanja i stječe borbena iskustva. Njegov vod sve do 1. kolovoza 1992. godine brani obrambene položaje iznad Svetog Filipa i Jakova, u zoni Persole – Prtenjače – Kutije – Baturi – Gušća (malo blato prema Jankolovici). Bio je to prostor u podređenom položaju u odnosu na neprijateljske visove, osobito na promatračnicu i borbeni položaj Petrim, koji sa svojih 253 metra nadmorske visine dominira Ravnim kotarima i Vranskim poljem. Danju su na položajima boravili s manje ljudi, promatrajući neprijatelja, dok je noću cijeli vod odlazio na liniju obrane.
Od 1. studenoga 1992. godine Damir postaje pripadnik novo ustrojene 53. domobranske bojne Biograd. Njegova odgovornost i predanost brzo su prepoznate, pa 19. veljače 1993. godine postaje zapovjednikom desetine. Tu dužnost nastavlja obnašati i od 1. rujna 1994. godine, kada ulazi u sastav 1. bojne 134. domobranske pukovnije.
Suborci ga pamte kao čovjeka koji je davao cijelog sebe kako bi svoju dužnost obavljao odgovorno, hrabro i savjesno. No pamte ga i po nečemu posebnom, po njegovu autentičnom humoru. U trenucima predaha znao je nasmijati svoju desetinu i cijeli vod, unoseći vedrinu među ljude koji su živjeli tešku ratnu svakodnevicu.
Zbog njegove predanosti zapovjedništvo predlaže da 1. veljače 1995. godine postane zapovjednikom voda u 1. bojni 134. domobranske pukovnije, u 2. pješačkoj satniji. Bila je to još odgovornija dužnost jer je ta satnija držala položaje na cijeloj biogradsko-stankovačkoj bojišnici. Postrojba u tom razdoblju prolazi intenzivne obuke, od osobne vojne obuke i gađanja do rada s protuoklopnim sredstvima, zatim skupne obuke desetina i vodova – kako bi bila spremna za napadne zadaće.
Damir je i u tim napetim danima znao zadržati svoj prepoznatljivi, autentični humor. Njegove šale često su unosile vedrinu u desetinu i cijeli vod, pa su se suborci znali smijati do suza. Ipak, iza tog smijeha osjećala se napetost, svi su znali da se nešto veliko sprema, samo se čekao trenutak.
Od 27. srpnja 1995. godine pukovnija se postupno popunjava ljudstvom do punog sastava. Na dan 3. kolovoza 1995. brojila je 2505 vojnika i dobila zapovijed za pokret u akciju. Vojnici su bili spremni. Izvlači se topništvo, a tijekom noći zauzimaju se položaji u zoni razdvajanja i na brdu Debeljak. Ujutro započinje snažna topnička priprema i pokušaji napredovanja, ali neprijatelj pruža žestok otpor. Borbe traju cijeli dan. Tek u večernjim satima, oko 22 sata, 3. pješačka bojna uspijeva u teškoj borbi ovladati Vukšićkom gradinom. U tim trenucima jedna skupina vojnika upada u minsko polje ispod Gromila kod Vukšića, pri čemu je šest vojnika ranjeno, među njima i teško ranjeni zapovjednik voda.
Damir je tada pripadnik 2. pješačke satnije, koja napreduje pravcem Jankolovica – Kakma – Polača – Benkovac. Sljedećeg dana napredovanje je nešto lakše, uz zaostale neprijateljske skupine, dok civili već tijekom noći planski napuštaju područje.
I u tim trenucima Damir se ističe hrabrošću, ali i svojim zaraznim humorom koji podiže moral suborcima. U Polači postrojba nakratko zastaje i tada nastaje nekoliko fotografija na kojima su Damir Blažov, Goga, Julijan, pokojni Car Prtenjača i pokojni Božo Požarina Gušterica. Uspomene na dane kada se stvarala povijest.
Nakon Polače nastavljaju napredovanje prema Benkovcu. Danas je poznato da postrojbe nisu smjele ulaziti u grad, ali želja da se krene naprijed bila je jača od zapovijedi. Kao najbliži, među prvima ulaze u grad, a ubrzo za njima pristižu i postrojbe iz Zadra.
Hrvatske snage koncentrirane su oko vatrogasnog doma, a sljedećeg dana satnija napreduje se prema Parčićima i Modrinom selu i drugim mjestima. U borbama ima i ranjenih, a pomoć im pružaju i hrabre suborkinje, među njima pokojna Jasna Mikas i Goga. Najteže je stradao Silvestar Eškinja, koji je zadobio težak prostrjel potkoljenice te je hitno evakuiran sanitetom.
Nakon toga formira se obrambena linija Bilišane – Kaštel Žegarski – Ervenik, gdje se prvi put spajaju s drugom bojnom koja je napredovala iz pravca Velebita.
Nakon nekoliko dana odmora, 14. kolovoza 1995. godine 1. bojna dobiva zadaću pretresa terena od Cerovačkih pećina do Srba, a ubrzo potom i držanje državne granice uz rijeku Unac.
Kada je 31. kolovoza 1995. godine nastupila demobilizacija dijela vojnika, završava i jedan veliki ratni put. Damir Fantina završava svoje ratno djelovanje u 134. domobranskoj pukovniji Biograd, nakon čega prelazi na ZB Zemunik, gdje ostaje do 1. veljače 1996. godine, kada se demobilizira.
Tako završava ratni put mladića koji je 4 godine i 7 mjeseci proveo na prvoj crti bojišnice, zapovijedajući desetinom i vodom.
Priču o njegovu ratnom putu zapisao je Denis Brzić, ističući kako su godine provedene na buri, kiši i studeni morale ostaviti dubok trag na zdravlje tog vedrog čovjeka i humorista kakvog suborci pamte.
Nažalost, život nakon rata nije bio lak. 2010. godine, u četrdesetim godinama života, Damir doživljava težak moždani udar koji ga čini invalidom. Unatoč svemu, dugo nije tražio rješavanje svog vojnog statusa. Tek 2017. godine javlja se kako bi se zapisao njegov stvarni ratni put. Novi težak udarac dolazi 2023. godine, kada doživljava još jedan moždani udar iz kojeg se oporavlja dugim i teškim putem.
Danas, u pedesetim godinama života, Damir živi skromno, kao invalid čije zdravlje nosi tragove ratnih godina.
Ova priča podsjeća na mnoge hrvatske branitelje koji su svoje najljepše godine proveli na prvoj crti, na buri, kiši i studeni, ne tražeći ništa zauzvrat.
Zato je priča o Damiru Fantini više od ratnog zapisa. Ona je podsjetnik na ljude koji su u najtežim vremenima dali sve što su imali, svoje vrijeme, svoje zdravlje i svoje mladenačke godine.
I upravo zato, na njegov rođendan, vrijedi se prisjetiti jednog tihog i skromnog vojnika – časnog vojnika, časnog zapovjednika i čovjeka velikog srca.
