Na prvi dan kolovoza 2025., Benkovac je zastao u tišini i ponosu. U zavičajnom muzeju, gdje svaki eksponat nosi ožiljke i ponos prošlosti, svečano je otvorena izložba „Branitelji biogradsko-benkovačkog kraja u Domovinskom ratu“, u čast 30. obljetnice veličanstvene vojno-redarstvene operacije Oluja, dok su se video snimci akcije neprestano prikazivali na platnu.
U multimedijalnoj dvorani muzeja održana je i tribina na temu „Doprinos 134. domobranske pukovnije hrvatskoj oslobodilačkoj operaciji Oluja“, na kojoj su se prisutni prisjetili ljudi, trenutaka i odluka koje su oblikovale hrvatsku slobodu. Program je vodio Mihovil Mijo Brkić – uvijek emotivno, s poštovanjem i toplinom. Jer ova priča nije samo o vojnoj pobjedi – to je priča o ljudima. O onima koji su otišli i onima koji su se vratili, ali nikada više isti.
Okupljene su pozdravili Tomislav Bulić, gradonačelnik Benkovca, i Marin Ćurković, ravnatelj Zavičajnog muzeja Benkovac, koji se posebno potrudio da ova obljetnica ostane zapamćena – i po dojmljivoj izložbi, i po srdačnom domjenku. Izložbu je otvorio Nediljko Genda, dragovoljac Domovinskog rata, predsjednik udruge UHDDR Benkovac i autor svojevrsne domoljubne himne Bukovice i Ravnih kotara „’Ko je tuka Stankovce u zoru i hrvatski Biograd na Moru…“
Izložba koja govori srcem
Izložba u Zavičajnom muzeju Benkovac svjedoči o prošlosti koja nije zaboravljena. Fotografije, dokumenti i osobni predmeti branitelja pričaju priče koje nisu samo povijest – one su i zavjet: da se ne zaboravi, da se ne umanji, da se hrabrost i žrtva hrvatskih branitelja ne utope u zaboravu svakodnevice.
Govori o ratu – i pobjedi i onome što ostane poslije
Na tribini su sudjelovali ratni zapovjednici i povjesničari:
- dr. sc. Josip Čerina, ratni zapovjednik 134. domobranske pukovnije
- Boris Erceg, časnik za odnose s javnošću pukovnije
- Željko Ušljebrka, zapovjednik 3. pješačke bojne
- doc. dr. sc. Julija Barunčić Pletikosić, povjesničarka iz Hrvatsko-memorijalnog dokumentacijskog centra Domovinskog rata
Govori su donijeli snažna sjećanja, ali i podsjetnik da je prošlost i dalje živa u onima koji su je živjeli. Tijekom tribine dojmljivo je govorio i Boris Erceg, časnik za odnose s javnošću u Zapovjedništvu 134. domobranske pukovnije. Osim analize vojne uloge postrojbe, podijelio je i osobno iskustvo koje je tiho zaustavilo dvoranu.
„Meni osobno najteži trenutci nisu bili na bojišnici, nego kad sam morao obiteljima priopćiti da je netko njihov poginuo“, rekao je Erceg, ne skrivajući emocije. „A opet, meni kao ocu dvoje djece i s trećim na putu tada, bilo je nekako utješno znati da postoji netko – da postojimo mi, institucije, zajednica – koji brinemo o tim obiteljima kad nastrada netko njihov. I to mi je davalo snagu.“
Gorčina usred ponosa
I dok su ostali govornici zračili dostojanstvom i željom da se oda počast svim sudionicima Oluje, trenutak gorčine i nelagode nastao je tijekom govora Željka Ušljebrke, ratnog zapovjednika 3. pješačke bojne 134. domobranske pukovnije. U jednom dijelu izlaganja, Ušljebrka se, nažalost, upustio u nepotrebno mjerenje doprinosa između Biograda i Benkovca, implicirajući da je doprinos nekih područja bio manji. Uz to je optužio jednog vojnika da je navodno odbio izvršiti zapovijed te ustvrdio kako su prije njegova dolaska u postrojbi vladali „nered i nedisciplina“. Takve izjave u trenu su narušile atmosferu – nakratko je „zaiskrilo“, kako su se izrazili neki od nazočnih. Domaćin događaja, Marin Ćurković, bio je posebno pogođen. Uložio je silan trud u organizaciju – od uređenja izložbe do pripreme bogatog domjenka i predstavljanja novoobnovljenog prostora zavičajnog muzeja, na što je bio iznimno ponosan. Ipak, i s gorčinom u srcu, tribina je nastavljena – jer sjećanja, koliko god teška bila, ne smiju stati. Jer ovaj dan treba biti slavlje zajedništva, a ne podjela.
Doprinos koji se mjeri u kilometrima oslobođene zemlje – i izgubljenim životima
Dr. sc. Josip Čerina, ratni zapovjednik 134. domobranske pukovnije, govorio je o sustavnoj pripremi pukovnije za Oluju, o oslobađanju Gradine iznad Vukšića, ulasku u Benkovac bez gubitaka i kasnijem oslobađanju Bukovice i Obrovca.
„Priprema 134. domobranske pukovnije za operaciju Oluja je počela od njenog ustrojavanja, naglasak je stavljen na intenzivnu obuku, bojeva gađanja i jačanje manevarskih sposobnosti, što je uključivalo zamjenu zona odgovornosti pješačkih bojni te rotaciju postrojbi na bojišnici, kako bi se postigla visoka razina borbene spremnosti.“
Istaknuo je obostrani raspored snaga:
„Djelatno i obrambeno područje 134. domobranske pukovnije odnosilo se na prostor od sela Raštane Gornje do sela Bila Vlaka te po dubini obalna naselja i otok Pašman. Obrambeno područje širine oko četrdeset kilometara bez 2. pješačke bojne koja je bila pridodana I. borbenom sektoru Starigrad. Ova bojna je bila angažirana u operaciji Oluja na smjeru Jasenice – Obrovac, a nakon operacije Oluja pripojila se pukovniji u izvršavanju drugih bojnih zadaća. Nasuprot 134. domobranske pukovnije bila je raspoređena 3. pješačka brigada srpskih snaga, duž crte razdvajanja: Nadinsko blato – Gubavica – Tinj – Kakma – Stabanj – Petrim – Ljubčen – Ceranje – Pristeg – Kolarina – Stražbenica – Gradina – Prović. Sve položaje koje su pobunjenici uspostavili na početku rata, nikada nisu napustili.“
Opisao je položaje koje su držale srpske snage te prvi napadni dan, 4. kolovoza:
„Operaciju Oluja 134. domobranska pukovnija dočekala je spremna te je sukladno prethodno utvrđenom planu uspješno izvršila svoju borbenu zadaću. Posebno se ističe oslobađanje brda Gradina iznad sela Vukšić u kasnim večernjim satima 4. kolovoza 1995. godine o čemu je govorio zapovjednik 3. pješačke bojne i zapovjednik akcije Željko Ušljebrka. U noći 4./5. 8. prikupljeni su dragocjeni obavještajni podaci koji su bili od presudne važnosti za daljnje napredovanje te ulazak u grad Benkovac. Prvog dana operacije Oluja, svoje je obrambene položaje čvrsto držala 3. pješačka brigada tzv. Srpske vojske Krajine sve do kasnih večernjih sati što potvrđuje Izvješće komandanta 92. motorizirane brigade Mirka Uzelca, u kojem je naveo, citiram: ‘u ponoć me izvjestio komandant 3. pješačke brigade Janko Đurica da se povlači na pričuvnu crtu obrane, odmah iza Benkovca’, završetak citata. Ovo znači kako je i sutradan postojala opasnost od izravnog sukoba, međutim pokazalo se da se ova brigada povukla bez zadržavanja prema Erveniku.“
Opisivao je i drugi i treći dan Oluje, ulazak u Benkovac, oslobađanje Bukovice
„Drugog dana operacije Oluja, 5. 8., nakon spajanja 1. i 3. pješačke bojne u naselju Miranje Gornje nastavilo se napredovanje do sela Podlug te uz sve mjere opreza prema gradu Benkovcu zajedno s pristiglim pripadnicima Izvidničke satnije Zbornog područja Split, 3. satnije 72. bojne Vojne policije i nekolicinom dragovoljaca iz Pakoštana. U grad Benkovac se ušlo u popodnevnim satima, oko 16 sati, bez gubitaka. Kako se i očekivalo, grad je bio prazan, zatečeno je tek nekoliko civila. Trećeg dana operacije Oluja, uslijedilo je oslobađanje Bukovice, uz sudjelovanje i drugih postrojbi Hrvatske vojske, a 2. pješačka bojna 134. domobranske sudjelovala je u oslobađanju grada Obrovca.“
Postavio je retoričko pitanje:
„Postavljam retoričko pitanje, koji je doprinos 134. domobranske pukovnije hrvatskoj oslobodilačkoj operaciji Oluja? Zadužena je bila za obranu prostora od Gornjih Raštana do Bile Vlake, Jadransku magistralu od Turnja do Pirovca te biogradski arhipelag i otok Pašman, ukupno oko 250 četvornih kilometara najplićeg dijela u cijeloj Republici Hrvatskoj i moglo se dogoditi protunapad neprijateljskih snaga na biogradskom dijelu bojišnice s ciljem izbijanja na Jadransku magistralu, ali nije, aktivnu obranu je uspješno provodila 1. pješačka bojna s elementima potpore. Napadne bojne aktivnosti su planirane i izvršene na stankovačkom dijelu bojišnice, prvog dana operacije Oluja, 4. kolovoza 1995., 134. domobranska pukovnija je oslobodila brdo Gradina i Gromile iznad sela Vukšić, što je bio prvi položaj na zadarskoj bojišnici koji je oslobođen, prikupljeni obavještajni podaci koji su bili ključni za ulazak u Benkovac sljedećeg dana bez gubitaka, potom je nastavila sudjelovati u oslobađanju Bukovice pri čemu je oslobođeno oko 420 četvornih kilometara prostora.“
Posebno se osvrnuo na prikupljeno naoružanje:
„Tijekom operacije Oluja posebna pažnja se vodila o načinu prikupljanja i evidencije vojne opreme i naoružanja. Prikupljeno je 7 haubica, 8 topova, 14 minobacača, 17 protuzrakoplovnih topova, 36 vojnih motornih vozila i preko 5000 komada različitog topničkog streljiva.“
Nažalost, zabilježeni su i gubici:
„Nažalost, u operaciji Oluja imali smo gubitke u ljudstvu, jedan pripadnik 262. izvidničko-diverzantske satnije Zagreb poginuo je 5. kolovoza na Gubavici kod s. Tinj i jedan pripadnik 134. domobranske pukovnije u Biovčinom Selu 6. kolovoza 1995. godine.“
Govor je završio zahvalom:
„Zahvaljujući svim poginulim i nestalim hrabrim hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata slavimo slobodu i živimo san naših predaka. Zahvaljujem se hrvatskim ratnim vojnim invalidima na njihovoj žrtvi te preživjelim hrvatskim braniteljima na njihovom osobnom doprinosu u Domovinskom ratu.“
U znak zahvalnosti, Josip Čerina darovao je muzeju svoju ratnu vojnu odoru, koja je trajno izložena kao podsjetnik na ulogu 134. pukovnije u oslobađanju Hrvatske.
Julija Barunčić Pletikosić: Priče branitelja su naša temeljna istina
Tribinu je zaokružila dr. sc. Julija Barunčić Pletikosić, čiji je govor unio dostojanstvenu tišinu u prostoriju. Govorila je ne samo kao znanstvenica, već i kao čovjek koji duboko poštuje osobna svjedočanstva hrvatskih branitelja:
„30 godina od VRO Oluja, ali i svi drugi važni događaji i datumi iz naše novije povijesti iznimno su značajni. Zato je važno na ovakav način podsjećati na one ključne trenutke – i na ljude koji su oslobodili hrvatsku zemlju.“
Naglasila je i širu povijesnu pozadinu operacije:
„Znamo što je ‘Oluja’ donijela Hrvatskoj: mir, slobodu, teritorijalnu cjelovitost. Nakon svih pokušaja mirnog rješenja – brojnih mirovnih sporazuma, uključujući i plan Z-4 koji je srpska strana odbila, kojim je tzv. Republike Srpske Krajine trebala postati država u državi, što je nudila međunarodna zajednica – Hrvatskoj nije preostala druga opcija osim vojnog oslobađanja.“
Ono što je njezin govor činilo iznimnim bila je poruka o važnosti čuvanja živih svjedočanstava:
„Vaše priče – pa i kad se razlikuju u nekim detaljima – dragocjene su. I ja, zajedno s kolegama, godinama radim na intervjuiranju hrvatskih branitelja sa svih područja, jer znamo koliko je važno čuti različita mišljenja, iskustva i sjećanja na iste događaje. To želimo sačuvati, zabilježiti i dokumentirati – ne samo zbog nas, istraživača i povjesničara koji se time bavimo profesionalno, već ponajprije za mlađe naraštaje.
Kao što je već nekoliko puta danas rečeno – najvažnije je da to znanje i sjećanje ostane budućim generacijama. Ne samo kroz udžbenike povijesti, nego i kroz publikacije, izdanja i sve druge izvore koji obrađuju ta ključna razdoblja i događaje.
Ravnatelj Zavičajnog muzeja u Benkovcu na početku je naglasio koliko je muzeju važno prikupiti građu, fotografije i izloške iz Domovinskog rata. Isto tako, i našem centru – jedinom specijaliziranom arhivu u Republici Hrvatskoj koji se isključivo bavi Domovinskim ratom – izuzetno je važno prikupljanje gradiva. Do sada smo prikupili tisuće dokumenata, fotografija, video zapisa i svjedočanstava – prije svega branitelja, ali i svih drugih koji su na bilo koji način doprinijeli obrani Hrvatske.
Kao povjesničarki, to mi omogućava kvalitetniji pristup obradi tog razdoblja i pisanju o njemu. Zato vjerujem da su ovakve izložbe i događaji iznimno važni – osobito u ovim danima kada obilježavamo obljetnice.
Osobito mi je zadovoljstvo što danas mogu biti ovdje, nakon višegodišnje suradnje s braniteljima iz ovog kraja. Surađivala sam i na zbornicima sa znanstvenih skupova – jedan je bio ovdje u Benkovcu, drugi u Biogradu na Moru – te na knjizi o vojnoj akciji Jaguar. Vjerujem da će se ta suradnja nastaviti i dalje, na lokalnoj razini.
Uvijek nam je drago, i meni i mojim kolegama, kada se možemo odazvati, doći, sudjelovati i vidjeti da se priče iz Domovinskog rata i dalje čuvaju, bilježe i prenose kroz ovakve izložbe i događaje.“
Zaključila je riječima koje su nadjačale sve što se tog dana možda činilo bolnim:
„Čestitam svima Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja i obljetnicu VRO Oluja. Hvala vam.“ 🇭🇷
Nasljeđe koje obvezuje
Benkovački početak programa povodom 30. obljetnice Oluje ostavio je za sobom mnoge dojmove: ponos, tugu, zahvalnost – ali i potrebu za međusobnim poštovanjem. Ako je nešto bilo jasno, to je ono što je dr. Barunčić Pletikosić rekla: „Ne smijemo pustiti da te priče nestanu.“
Jer istina – bez obzira na sve – uvijek ostaje. I uvijek vodi dalje.
Na kraju dana, kad su se vrata muzeja zatvorila, a koraci okupljenih utihnuli na benkovačkom kamenu, ostala je tišina – ona koja ne boli, nego govori. Govori o slobodi koja je skupo plaćena. O pjesmama koje nikada ne smiju prestati odzvanjati. I o ljudima koji su, 30 godina nakon Oluje, i dalje čuvari istine.