Nije tako trebalo biti, da svoj život skonča u svratištu pustinjaka na dnu zadarske luke. Vidio je sebe kako maše s lađe, a mnoštvo ga čeka u Veneciji i kliče dobrodošlicu. Možda preživi noć tek. Vraćao se s križarskog pohoda kad ga je u blizini Zadra uhvatilo nevrijeme i polomilo jarbole, rastrzalo jedra. Morao se skloniti u zadarsku luku u nadi da će tamo popraviti lađu. Sa sobom je imao i teret – jedan sanduk, redovnicima je rekao da su u njemu kosti njegovog brata koji je umro u Jeruzalemu pa su ga pokopali na obližnjem groblju, dok on ne popravi lađu pa će kosti ponovo iskopati i odvesti na dostojan pokop u Veneciju.
Godina bila 1273, njegova zadnja, ali i zadnji dan života. Pozvao je redovnike i slabašnim glasom im rekao da nakon njegove smrti pomno pregledaju njegove dokumente.
Oko vrata je imao medaljon i jedan zamotuljak na kojem je pisalo da prevozi tjelesne ostatke svetog Šimuna! To je onaj starac Šimun iz Lukinog evanđelja, pravedan i bogobojazan čovjek iz Jeruzalema, kojemu je Duh Sveti obećao da neće umrijeti dok ne vidi Mesiju. Dočekao je u jeruzalemskom hramu Mariju i Josipa, uzeo u naručaj Isusa i u njemu prepoznao Mesiju, a njegovoj majci prorekao kako će joj mač boli probosti dušu.
Redovnici su odmah drugog jutra krenuli na groblje ekshumirati kosti, a pridružili su im se i tri gradska poglavara, od kojih je svaki tijekom noći imao viziju o svetom Šimunu.
Za tijelo svetog Šimuna čut će stotinjak godina poslije i Elizabeta Kotromanić, kćer bosanskog bana Stipana Kotromanić. Stipan je najprije bio vazal Mladena Šubića, ovog našega koji je imao posjede i u Podrebcu, a onda je udao kćer Elizabetu za Ugarskog kralja Ludovika (naši povjesničari će reći hrvatsko-ugarskog kralja, ne bi reć da smo mi vladali s ugarima, a ne oni s nama. U ovom slučaju je točno da je nad nama vladala bosanska Hrvatica). Ludovik umre, ostavi na prijestolju Elizabetu koja je kao kraljica vladala Ugarskom, Hrvatskom i Poljskom u ime svoje malodobne kćeri.
Elizabeta Kotromanić je bila pobožna žena i kraljica pa je dala 250 kg srebra za izradu škrinje u koju će se položiti kosti svetog Šimuna.
Škrinja se izrađivala tri godine i 1380. godine od kovanog srebrnog lima izradio ju je zlatar Franjo iz Milana, koji je imao svoju radionicu u Zadru. U ovom poslu pomogli su mu domaći majstori Petar Blažev iz Rače, Stjepan Pribčev, Mihovil Damjanov i Andrija Markov iz Zagreba. Majstor Franjo je na poleđini sanduka lijepim gotičkim slovima urezao natpis na latinskom jeziku koji u hrvatskom prijevodu glasi:
„Ovdje, u ovoj škrinji, koju je darovala moćna, slavna i uzvišena Elizabeta Mlađa, vladarka Ugarske, godine. mira Šimona Pravednog, koji je u naručju držao Isusa, rođenog od Djevice. Ovo djelo je izvršio Franjo Milanski 1380. godine.”
Ni škrinja, ni sveti Šimun nisu kasnije pomogli Elizabeti kad su se protiv nje pobunili neki hrvatski velikaši, nju i kćer joj Mariju su zatočili u tvrđavu u Novigradu. U zatočeništvu je uspjela izvezti kraljevski plašt (koji se čuva u župnoj crkvi Svete Marije u Novigradu), nakon čega je skončala, vrlo vjerojatno otrovana.
No, škrinja i kosti svetog Šimuna su bili na sigurnom u Zadru, kasnije će stopiti zarobljene turske topove i od dobivene bronce izliti anđele koji će držati u rukama škrinju.
Kad su Talijani okupirali Zadar 1941, onda su mislili Zadar je naš i sve je u Zadru naše pa je i sveti Šimun naš. Ukrcali su škrinju na brod i naredba je glasila pravac za Italiju. Samo što se brod nije mogao pomaknuti, ni naprijed, ni nazad. Stajao danima u luci sa škrinjom. Doveli biskupa da proba s molitvom. Ništa. Niti su vojnici više mogli podignuti škrinju i vratiti je natrag. Konačno je došao jedan mladi svećenik čistog srca, izmolio molitvu i vojnici su lagano podigli škrinju i vratili je u crkvu.
Škrinja je spomenik nulte kategorije. A kosti/moći svetog Šimuna nadrastaju pojmove o vrijednosti. Slučaj, sveti Šimun ili sam Bog je htio da njegove kosti budu u Zadru. I jesu već više od 700 godina.
Sveti Šimun jest zaštitnik Zadra, ali Zadar nije njegov zaštitnik, vidjet ćemo kasnijim razvojem događaja.
Naime, nasljednik Jeruzalemske crkve je Grčka pravoslavna crkva pa će u zadarskoj nadbiskupiji ovako reći:
Grčki pravoslavni patrijarhat, sve kršćanske Crkve poštuju kao najstarijeg i nasljednika prve kršćanske zajednice Jeruzalema. Stoga taj patrijarhat zauzima čelno mjesto u upravljanju bazilikama sv. Groba u Jeruzalemu i Rođenja u Betlehemu te drugim svetim mjestima. Grčki pravoslavni patrijarhat je jedan od devet pravoslavnih patrijarhata u svijetu. Ostali su: carigradski, antiohijski, aleksandrijski, ruski, rumunjski, srpski, bugarski i gruzijski.
Taj Grčki patrijarhat upravlja i praznim grobom svetog Šimuna u Jeruzalemu pa su odlučili doći u Zadar i uzeti moći/kosti svetog Šimuna i položiti u jeruzalemski grob.
Što je rekao Papa, što nadbiskup? Nešto u smislu Ne može? Ni slučajno.
Dana 5. listopada 2010. je zadarski nadbiskup predao izaslanstvu Grčkog pravoslavnog patrijarha Teofila III kost desne potkoljenice kojeg je ovaj odnio u Jeruzalem.
Još će kostiju svetog Šimuna ići iz Zadra, vjerojatno po nalogu Grčke pravoslavne crkve i to u Jastrebarsko grkokatoličkoj crkvi. Ovako je to bilo u govoru nadbiskupa Želimira Puljića:
Vi ste mi svojevremeno, dragi Vladika, uručili zamolbu u kojoj ste ljubazno zamolili da Vam dodijelim ostatak moćiju koji je moj predšasnik, mons. Prenđa ostavio nakon rekognicije u škrinji svetoga Šimuna. Taj, dakle, djelić njegova svetog tijela, danas predajemo Vama, preuzvišeni biskupe Kekiću, za ovu crkvu u Jastrebarskom, na štovanje vjernicima i hodočasnicima koji će ovamo dolaziti.
Nešto u Jeruzalem, nešto u Jastrebarsko.
Kažu da je kraljica Elizabeta Kotromanić s neraspadnutog tijela otkinula prst i odnijela te se posije gorko pokajala i s darovanim srebrom se htjela iskupiti (na škrinji je i prikaz na kojem Elizabeta uzima prst).
Tijelo svetog Šimuna je cjelovito, osim što mu fali taj prst i taj dio tijela koji je darovan pravoslavcima i Jeruzalemu te grkokatolicima u Jastrebarskom.
P.S. Dok sam pisao o škrinji Svetog Šimuna, nisam imao pojma da je ona već devastirana. Saznajemo da je još u listopadu 2022. godine sitni kriminalac upao u crkvu i sa škrinje nekakvom pilom ili sječivom otkinuo zlatne stupove koje je kasnije prodao zlatarima, ovi rastopili, a dio je zakopao u gradskom parku. Kakva država, takva nam je i crkva. Čovječji um ne može pojmiti da se jedno takvo djelo neprocjenjive vrijednosti kao što je škrinja i tijelo jednog sveca koje je iznad pojmova vrijednosti čuva tako traljavo da je može uništiti slučajni narkoman.