Hrvatstvo je u Dalmaciji raslo kako se približavao Veliki rat (Prvi svjetski rat 1914.-1918.), dok je talijanstvo ostalo jako praktički samo u Zadru. No, početak rata i obrat Talijana, kad im se Londonskim ugovorom iz 1915. obećava znatan dio hrvatske obale budi Talijane i talijanaše Dalmacije. Godina 1918. nije za nas Hrvate značila kraj rata, Jadransko pitanje ostalo je otvoreno.
Raspadom moćne Austro-Ugarske Monarhije 1918. Dalmacija je, kao i drugi dijelovi Hrvatske, ušla u sastav Države SHS. Lokalno stanovništvo gajilo je velike nade prema novoj državi srodnih južnoslavenskih naroda, dok je Italija stalno prijetila teritorijalnim pretenzijama u Dalmaciji.
I ne čekajući službeno kraj rata, koji završava 11. studenog 1918. godine pobjedom sila Antante, Italija je žurno počela sa zauzimanjem hrvatskog teritorija tobože u ime sila Antante a zapravo u svoju korist i za svoje potrebe. Pozivajući se na Londonski ugovor kojim su izdali dotadašnje saveznike u zamjenu za obećani teritorij, talijanska je vojska 1918. okupirala dijelove hrvatskih zemalja, Istru, Rijeku, Cres, Lošinj, sjevernu Dalmaciju uključujući Zadar i Šibenik, te Hvar, Vis, Korčulu, Lastovo, Pag i druge otoke, ali i Boku Kotorsku i Bar itd. Pod talijanskom okupacijom našao se tako Benkovac, ali i Biograd na Moru. Talijani su bahato poručivali Hrvatima Dalmacije kako se pri njihovu dolasku i sam mletački lav poradovao i mahnuo repom. Stanje je, dakle, bilo takvo da su Talijani okupirali veći dio Dalmacije, a u nezaposjednute dijelove ušla je srpska kraljevska vojska.
Ta prva talijanska okupacija trajala je gotovo punih pet godina, sve do 1923. godine, kada je ratifikacijom Santa Margaretskih konvencija došlo do razgraničenja Treće okupacijske zone, a kojoj je pripadalo i biogradsko područje.
Narod Biograda i okolice nikada nije prihvatio talijansku okupaciju, pa joj se suprotstavljao na različite načine. Dnevnik „Novo doba“ u tom razdoblju informira o prilično mnogo različitih incidenata koji su u ovome tisku ostali zabilježeni, između ostalih da su dva talijanska aviona bacala po Biogradu letke „Fratelli nuovi d’Italia“, a da se jedan od njih spustio tako nisko da je posada istrgnula i oduzela narodnu trobojnicu s krova zgrade Kotarskog suda, nakon čega su se oba aviona u letu okrenula prema Zadru. Povodom toga je 14. studenog 1918. godine iz Šibenika u biogradsku luku doplovio parobrod „Nada“, a nekoliko mladića iz Biograda stupili su na parobrod i skinuli talijansku i austrijsku zastavu. Posljedica toga bila je da je Rossi Sabatini, lučki poglavar u Zadru, u dogovoru s upraviteljem lučkog ureda u Šibeniku „Marincora“ ukinuo parobrodsku vezu za Biograd na liniji Šibenik-Zadar. Tako je Biograd umjesto četiri puta na tjedan imao samo jednom tjedno parobrodsku vezu sa Zadrom, „…pa ako tko hoće u Zadar mora da pješice prevali tamo i natrag 72 km puta, ili da na ovu skupoću plati 200 kruna za kočiju.“
Skupina Biogradaca s fotografije iz 1923. godine zbog neslaganja s talijanskom politikom za vrijeme prve talijanske okupacije napustila je Biograd 1920. godine i iselila u Split, koji po završetku Prvog svjetskog rata pripada monarhijskoj Jugoslaviji (Kraljevstvo SHS). Očekivalo se, naime, da će grad postati vodećom jugoslavenskom pomorskom lukom te se snažnije infrastrukturno (u prvom redu željeznički) povezati s ostatkom zemlje
Nakon Prvog svjetskog rata Split je od talijanskih teritorijalnih pretenzija štitila flota savezničke vojske. Prvi saveznički brodovi uplovili su u Split u studenom 1918. da bi zaustavili talijanske iredentiste, i vrlo skoro Split je nalikovao na Berlin iz 1945. godine, s mješovitim američko-britansko-francusko-talijanskim patrolama. Nakon mjeseci napetosti, stvari su se počele popravljati kad je u veljači 1919. na krstarici Olympia došao admiral Andrews. U brodskom dnevniku stajalo je zapisano “Odredište: Split, Dalmacija”. Ovaj rođeni Njujorčanin jako se suprotstavljao talijanskim pretenzijama. Vrhunac je bila intervencija protiv iredentističke paravojske koju je pisac Gabrielle D’Annunzio 1919. doveo do Trogira. Andrews je poslao stotinjak vojnika i natjerao iredentiste na povlačenje. New York Times, kao i mnoge druge američke novine, je izvijestio o akciji pod naslovom “Andrews održava red”.
Kao što smo već naveli, velika očekivanja da će Split postati vodećom lukom nisu se ispunila. Uz nebrigu režima, sam razvoj grada dodatno su opterećivali lokalni sukobi i milijunski dugovi, nastali upravo vođenjem politike koja je očekivala veći razvoj grada. Budući da je zagovaranje komunalne, a ne stranačke politike u prvom planu s vremenom postalo sporedno, nastala je oštra politička suprotnost između predstavnika režimskih, projugoslavenskih predstavnika s jedne, oporbenog HSS-a s druge, a uvijek prisutnih i snažnih komunista s treće strane.
Uza stranačke borbe, međuratno splitsko razdoblje obilježavaju veća izlaznost građana na pojedine izbore, posebno u uzavrelome političkom ozračju, širenje utjecaja splitskoga (dnevnog) tiska na politička zbivanja, sukobi unutar splitskog općinskog/gradskog vijeća te pojedine režimske ili oporbene svečanosti koje bi svojim značajem skrenule pozornost čitave zemlje na Split, čiji su stanovnici s vremenom sve više počeli prihvaćati HSS-ovu hrvatsku ideologiju. Da se ne udaljimo previše u širinu, sad se iz Splita vraćamo na naš Biograd.
Skupina Biogradaca vratila se u svoj rodni grad 3. ožujka 1923. godine, u vrijeme kada je vjerojatno i nastala ova povratnička fotografija s naslovnice, po razgraničenju 3. okupacijske zone.
Možemo reći da su svi odreda to bili lokalpatriotski orijentirani ljudi koji nisu pristajali na talijansku okupaciju praćenu sve većim brojem incidenata. Bilo je tu ograničenja, progona i uhićenja od strane nove vlasti. Od 1918. godine tj. od početka okupacije, talijanski iredentisti (a kasnije i fašisti, Mussolinijevi crnokošuljaši) provodili su strahoviti teror nad našim pučanstvom. Posvuda su uklanjali hrvatska obilježja, pljačkali, uništavali ili otuđivali hrvatska dobra, arhive, umjetnine, zabranjivali hrvatski jezik i nametali svoj, palili hrvatske zastave, demolirali hrvatske ustanove, društva, domove kulture, čitaonice, škole. A ljudi s fotografije nisu pristajali na život u takvom okruženju, vjerojatno su spašavali i žive glave, kako bi svi oni tri godine života proveli u izgnanstvu.
U nastavku su poznata i njihovi osobni podatci, imena, prezimena, zanimanja…
Stoje s lijeva na desno:
- Šime Dominis, član HSS-a, načelnik Općine Biograd oko 1928.
- Stjepan Buča, zemljoradnik
- Roko Jelić, gostioničar
- Pave Dominis, namještenik
- Šime Jelić, brat Roka Jelića
- Izak Martinović, krojač
Sjede, s lijeva na desno:
- Vjencislav Dominis, radio kao financ
- Ante Magazin, rodom iz Tisnoga
- Ivan Pelicarić – Đovanin, sokolski prvak
- Rude Bačinić iz Kraja, novinar i političar. Načelnik Općine Biograd na Moru.
- Roko Pelicarić, brat Ivana Pelicarića. U više navrata bio je načelnik Općine Biograd n/M
- N.
Kada je talijanska vojska napustila Biograd 1923. godine, narod je to dočekao s neskrivenim oduševljenjem. „Kucnuo je napokon onaj čas u koji sudbina odredi da se Biograd oslobodi od Talijana…“, tim riječima započinje poduži članak pod naslovom „Oslobođenje Biograda“, objavljen 5. ožujka 1923. godine u „Novom dobu“, u kojem se detaljno opisuje predaja vlasti, odlazak talijanske vojske i slavlje naroda na obali. Narodno veselje, u trenutku kada talijanska vojska napušta Biograd, opisano je sljedećim riječima: „Kada se ukrcaše, svako uho napeto sluša zapovijedi talijanskog kapetana za odlazak. Kada se konop odveza, dotad mrtvi Biograd najednom oživi. Puške zaciktaše, mužari zagrmiše, Glazba se izvuče iz svog skrovišta i zasvira narodnu himnu, na kućama zalepršaše naše državne zastave, a sav narod se sleti na gat da pozdravi prve svoje brodove, koji im donesoše slobodu….“
Svečana večera održana je u „svečano iskićenoj dvorani osnovne škole“, a slavilo se do zore. „Oduševljenju mnogo je pridonijela biogradska glazba, koja je često svirala narodne himne i vesele koračnice. Po banketu slijedio je ples do zore u Sokolani…“
Nakon Rapalskog ugovora iz 1920. godine po kojem je Zadar priključen Italiji, administracija novonastale Države SHS na području bivše treće zone osniva Kotar Biograd za sva kopnena područja koja su pripadala toj zoni i Kotar Preko za otočni dio. Tako od 1923. godine Biograd postaje kotarski centar za općine Biograd, Nin i Zemunik. Možemo zaključiti da je Biogradu, u ono vrijeme slabo razvijenom u gospodarskom pogledu, a pogotovo u kulturnom i društvenom životu, ova uloga bila nametnuta.
