Eduard Morožin (7. siječnja 1963. – 1. siječnja 1992.), bio je perspektivni sportaš vaterpolist i ratnik, dragovoljac iz Domovinskog rata i nažalost poginuli hrvatski branitelj koji nije dočekao ovo vrijeme u kojem mi danas živimo, zaslužuje da ga barem spomenemo.
U našoj Facebook grupi „Biograjski blog – teme, ideje, prijedlozi…“ povodom obljetnice smrti Eduarda Morožina postavili smo pitanje članovima s namjerom da nam oni koji su ga poznavali pomognu sastaviti nekoliko rečenica u sjećanje na heroja, njegov plemeniti lik i djelo. Naime, mi ne možemo pisati napamet, o onome o čemu nismo dovoljno upućeni, poglavito u osjetljivim pitanjima pogibije hrvatskog branitelja. Premda su neki od članova pitanje „Je li netko od vas poznavao hrvatskog branitelja Eduarda Morožina?“ doživjeli provokativnim, uslijedili su konstruktivni odgovori kojima smo uspjeli evocirati i oživjeti uspomenu na ovog čovjeka za kojeg kažu da je bio „tih, samozatajan i hrabar, veliki čovjek koji je ponosno prošetao kroz naše vrijeme i ostao heroj u našim srcima. Borac, kolega, drug, otac, suprug, bratić kakvog bi svatko poželio, samo jedna riječ- ljudina“. „Nek’ mu je vječna slava i hvala.“ , zahvalili ste mu. Javile su nam se njegova sestra Smilja, nećakinja Tanja i drugi članovi njegove obitelji te brojni prijatelji, školski kolege i suborci. Uz njihovu pomoć došli smo do sljedećih podataka.
Eduard Morožin sin je Petra i Marije (rođ. Mateljan) Morožin. Rođen je 7. siječnja 1963. godine baš u Biogradu na Moru, u kući kod Doma, kako smo je mi zvali a koja je kasnije srušena, otkrila nam je njegova sestra Smilja. Među prvima se dragovoljno prijavio i stavio na raspolaganje za obranu Domovine. Bio je pripadnikom 3. pješačke bojne 134. brigade Hrvatske vojske, koja je ustrojena 18. listopada 1991. godine od domicilnih dragovoljačkih postrojbi sa zapovjednim mjestom u Biogradu na Moru. Imala je njegova 3. pješačka bojna 134. brigade Hrvatske vojske zadaću na području sela Vrane i na svim dijelovima obrane zaustaviti napadna djelovanja srpskog agresora i širenje privremeno okupiranog teritorija uz mogućnost napadnih djelovanja u zoni odgovornosti. Raspoređen je na području sela Vrane, gdje se provodila presudna obrana biogradskog područja. Njegova 3. pješačka bojna 134. brigade Hrvatske vojske u svom je sastavu imala dvije pješačke satnije. Od toga jedna pješačka satnija branila je prostor: Lateralni kanal-Sokoluša-Debeljak-Markovac-Oparića glava, a druga pješačka satnija: Veliki Umac-Mali Umac-Veliki Bak-Golo Brdo-Zamina, te je imala zadaću u svim zonama rasporeda snaga i u svim smjerovima obrane zaustaviti napadna djelovanja neprijatelja i spriječiti širenje na privremeno okupirani teritorij na smjeru Miranje-Vrana uz izvođenje diverzantskih akcija. Raspadom obrane na području sela Vrane srpskim snagama omogućilo bi kontrolu Vranskog polja i Jadranske magistrale te prodor u smjeru Pakoštana i Biograda na Moru, što bi u konačnici dovelo do presijecanja Republike Hrvatske na dva dijela. Podatke o tome nalazimo u Zborniku radova Biogradsko-benkovački kraj u Domovinskom ratu“ koji smo podijelili s našim čitateljima, u linku OVDJE. Zaključne misli na osnovu svega su da je Eduard Morožin u svojim mladim godinama, zajedno sa svojim suborcima, svjesno preuzeo najteži i po život opasan rizik hrvatske obrane.
„Tih dana, za sam doček i prve dane 1992. godine bili su stalno zasipani svim i svačim, nebo je bilo osvijetljeno kao usred dana, a ljudi su ostajali u tad još improviziranim rovovima duže, jer smjene nisu mogle na položaje. Granate su padale i zasipalo ih je kamenje…“, opisuje situaciju na terenu gospođa čiji se suprug sjeća svog suborca Ede s terena u Vrani. Smjene branitelja trajale su po 12 sati, odvijale su se u sumrak i zoru kako bi se izvršile što više prikriveno od neprijatelja. Uvjeti boravka u tim rovovima bili su jako teški zato što nisu pružali dovoljno ozbiljni zaklon za obranu i zaštitu od neprijateljskih granata i pješačkog naoružanja, protuzrakoplovnih strojnica i snajpera. Nasuprot sebe imali su u ono vrijeme između ostalih do zuba naoružan čitavi 7. korpus srpske vojske tzv. Krajine, poglavito 3. pbr. i 92. mtbr. iz Benkovca. Kako je to izgledalo na terenu pokazat ćemo na primjeru organizacije obrane u jednom segmentu. Organizacija obrane bila je takva da je vod jedne satnije 3. pješačke bojne 134. brigade Hrvatske vojske, koja je branila područje od Sokoluše do Debeljaka, podijeljen u grupe po šest vojnika koji su se rotirali na položajima Debeljak i Sokoluša. Smjene su se odvijale izmjenično, i to jedan dan bi držali dnevnu smjenu od zore do sumraka na brdu Debeljak, drugi dan smjenu u području Sokoluše i treći dan noćnu smjenu na brdu Debeljak. Nakon toga bi smjena od šest branitelja bila tri dana u pričuvi u stacionaru u Golemovim kućama, a nakon toga tri dana na odmoru. Područje Sokoluše su branili kod zadnjih kuća i na obroncima Gradine. Takvim prenapregnutim brojem ljudstva i organizacijom smjena bilo je teško osigurati optimalno funkcioniranje obrane položaja u toj zoni odgovornosti.
U borbi protiv daleko nadmoćnijeg neprijatelja, srpskih paravojnih jedinica potpomognutih od strane JNA, opće je poznat kroničan nedostatak naoružanja i opreme predviđen za obranu Republike Hrvatske na samom početku Domovinskog rata. Teritorijalna obrana Hrvatske tijekom svibnja 1990. godine razoružana je od strane JNA, Hrvati su se u obrambenom smislu u to vrijeme mogli osloniti samo na policijske snage, te na tek ustrojeni Zbor narodne garde za koji se uspjelo osigurati dio pješačkog naoružanja, zapljenom i raznim drugim putovima nabave. Nedostajalo je teško naoružanje poput oklopnih vozila, topništva, sredstava PZO-a. Hrvatske snage bile su podređene u odnosu na neprijatelja. Koliko su u početku slabo bili naoružani ti naši hrvatski ratnici navodi kasnije izvjestiteljima Novog lista Mladen Rogić iz Vrane „da se u početku uslijed nedostataka naoružanja pribjegavalo raznim varkama pa su se tako bojale vodovodne cijevi koje su se nosile na okolna brda kako bi djelovale kao topovi, a vrhunac prevare bilo je stvaranje dojma kako sve vrvi legionarima. Preko radio uređaja se komuniciralo na razne svjetske jezike (engleski, njemački, francuski, španjolski) što je djelovalo tako uvjerljivo da je Radio Knin ‘iz pouzdanih izvora’ saznao da se u Vrani uz ‘ustaše’ bore i ‘belosvetski plaćenici’.“ („Selo Vrana – simbol otpora“, 10. 3. 1993., 16, prema Jurčević, 2017:45-54)
Eduard Morožin ranjen je u noći sa 16. na 17. studenog 1991. godine, bilo je to dan uoči pada Škabrnje i Vukovara, zajedno sa Sebastianom iz Pakoštana koji je nažalost u tom ranjavanju i nogu izgubio. Uslijed granatiranja i pokušaja da se ranjenici što prije prevezu do bolnice, vozeći noću s ugašenim svjetlima kako bi što manje bili uočljivi srpskom topništvu, prilikom prijevoza ranjenika do bolnice doživjeli su tešku prometnu nesreću. Automobil im se prevrnuo i tada je Edo dobio kobni udarac u glavu i zapao u komu. Bio je u induciranoj komi 46 dana iz koje se nikada više nije probudio. Više puta je bio operiran, prvo u Općoj bolnici u Zadru, u nemogućim uvjetima pod uzbunama, granatama, kada je cijeli grad bio bez struje i vode, ukratko u teškim ratnim uvjetima, zatim je prebačen u Zagreb, u bolnicu „Rebro“. Nažalost, nije mu bilo spasa. Umro je 1. siječnja 1992. godine, a pokopan je na blagdan Sveta tri kralja, 6. siječnja 1992. godine, dan uoči njegovog 29. rođendana. Iza sebe je ostavio kćer Mariju i suprugu Milenu te sestru Smilju. Njegov pokojni otac Petar od tuge je preminuo nedugo nakon njegova ranjavanja, 14. prosinca 1991. godine. Nije, naime, prošlo niti mjesec dana otkako je njegov sin bio ranjen, a tugovao je od trenutka kada su mu liječnici priopćili da njegovom voljenom sinu nažalost nema pomoći i njegovo srce nije izdržalo, prepuklo je od tuge. O pokojnom Petru također imate samo lijepe riječi, pamtite ga kao vrsnog majstora u tokarstvu i koji je sudjelovao u inovativnim izumima o kojima je svojedobno i dnevni tisak objavljivao priloge.
U nazočnosti čelnih ljudi grada Biograda na Moru na svečanom skupu u Biogradu na Moru 6. prosinca 1994. godine Eduardu Morožinu i svim poginulim hrvatskim braniteljima s biogradskog područja posmrtno su dodijeljeni činovi, a obiteljima za vojne i ratne zasluge uručena Spomenica Domovinskog rata. Toga dana bio je organiziran i prijem za sve nazočne uzvanike kod tadašnjeg gradonačelnika Biograda na Moru Jerolima Urode.
Ulica u kojoj je živio Eduardo Morožin je Splitska ulica. Ova ulica u Domovinskom ratu dala je živote četiri hrvatska branitelja, a svi oni živjeli su praktički kuća do kuće, bili su prvi susjedi. Uz Eduarda Morožina iz te ulice poginuli su braća Brkljača, Siniša i Luka, Hrvoje Jeličić, a sve u razmaku od nekoliko dana ili najviše – u nepuna tri mjeseca. U spomen na te hrabre momke koji su istinski voljeli svoju zemlju i za nju dali ono najvrjednije što su imali, svoje živote, danas bi se u Biogradu moglo nešto više napraviti. Jer kako je Isus rekao… “Nitko nema veće ljubavi od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje” (Ivan 15,13).
Zahvaljujemo svima, osobito Smilji i Tanji, koji su podijelili sve te podatke s nama. Vječna hvala i slava Eduardu Morožinu koji je položio svoj mladi život na oltar Domovine, čija je obitelj podnijela najveću žrtvu u Domovinskom ratu. Nezamisliva je to bol i tuga, a rane su i nakon protoka dugog niza godina još uvijek svježe, o čemu svjedoče brojni komentari povodom obljetnice njegove pogibije. Mi cijenimo svaku žrtvu i naši članci služe da se žrtva hrvatskih branitelja ne zaboravi, da ovo pročitaju danas mladi koji se u vrijeme njihovog stradavanja nisu ni rodili, da shvate kako je u krvi rođena današnja Hrvatska. A toplo se nadamo da će vaša i naša sjećanja potaknuti nekoga u ovome gradu, pa da krenemo s inicijativom da se još nešto više napravi za njih, jer oni su to zaslužili, kao što je i ovo naše, za neke sramotno pitanje, izrodilo lijepim uspomenama i sjećanjem na Eduarda Morožina. Laka Ti bila hrvatska gruda za koju si položio svoj život. Počivaj u miru Božjem ratniče.
U nedostatku boljih i kvalitetnijih, fotografije s naslovnice su screenshotovi iz dokumentarnog filma „Suza u oku“ Igora Dominisa i pojavljuju se na kraju četvrtog i zadnjeg dijela filma koji je na YouTube-u objavljen:
Osobni podatci, ime i prezime, datumi rođenja i smrti, Eduarda Morožina su na spomen ploči od bijelog kamena koja se nalazi ispred ulaza u Srednju školu Biograd na Moru. Ploča je ondje postavljena u znak sjećanja na sve bivše učenike škole koji su poginuli tijekom Domovinskog rata. Prijedlog o podizanju spomenika prije više godina dao je Mile Maretić, koji je bio ravnatelj ove škole, a prijedlog je proveo u djelo Božo Došen, donedavni ravnatelj škole. Grad Biograd na Moru izdvojio je financijska sredstva za ovu spomen ploču.
