Kada smo pisali o prvim „Hrvatskim sokolarima“ koji su izniknuli u Biogradu na Moru, nismo ni slutili da će ta priča imati nastavak. Znači, javio nam se za ispravak Ratko Krstinić koji nas je upozorio da je na fotografiji Mate, a ne Mile, Car,kako smo mi bili napisali. „Te godine kad je nastala slika, rođena je Nevenka Car koja je druga od pet kćeri i jednog sina koji je rođen puno kasnije.“, navodi u komentaru Krstinić kojemu nije jasno da se ime njegova djeda Matu Cara zaobilazi i da nigdje o njegovim zaslugama u onome što je napravio za Biograd ne piše te pripisuje sve to postojanoj biogradskoj zavisti. I onda smo mu mi obećali sljedeći, a to je ovaj ispred vas, tekst posvetiti njegovom ujaku Milivoju Caru, možda da i vi ostali vidite širinu njegovog djela koji je odavno prerastao okvire malog i pomalo jalnog i zavidnog Biograda (naime, sve će vam oprostiti osim uspjeha, tako je bilo i s Karaganjanom, ocem biogradskog turizma). A Milivojev otac Mate, u Biograd se doselio iz Crikvenice. Bio je građevinski inženjer, poradio je na tome da ovaj grad dobije vodovod. U svojoj kući izgradio je Mate Car prvi toalet s tekućom vodom za ispiranje, što je u ono vrijeme u Biogradu bilo ravno sedam svjetskih čuda!
U takvoj kući rodio se Milivoj Car koji se iz relativno malog Biograda otisnuo u svijet i ostvario karijeru istaknutog znanstvenika u području stočarstva i sveučilišnog profesora, i – kako su to njegovi kolege napisali – čovjeka široke kulture, bogatog znanja, stvaralačkih odlika, neiscrpne energije, i predanog rada na profesionalno-proizvodnom području.
Milivoj Car, kao istaknuti znanstvenik u području stočarstva svoje mjesto ima u monografiji koja je objavljena povodom stote godišnjice Agronomskog fakulteta u Zagrebu (možete je pregledati u linku OVDJE) budući da je osnovao Institut za stočarstvo na inicijativu vlade Hrvatske, reorganizirao program dotadašnjeg studija stočarstva, stvorio tehnologiju proizvodnje „baby beefa“ priznatu u svijetu, k tome još objavio je veliki broj znanstvenih i stručnih radova i studija.
Rođen u Biogradu na Moru
No, krenimo redom. Agronom prof. dr. sc. Milivoj Car rođen je u Biogradu na Moru 11. kolovoza 1918. godine. Pučku školu pohađao je i završio u rodnom mjestu u Biogradu, gimnaziju je završio u Krku 1936. godine. Diplomirao je na Poljoprivredno-šumarskom fakultetu u Zemunu 1940. godine. Doktorirao je na Poljoprivredno-šumarskom fakultetu u Zagrebu 1953. godine radom na „Istraživanju radne sposobnosti nonius kobila“. Za vrijeme školovanja bio je odličan učenik, potom student, vrlo cijenjen i savjestan. Od najranije dobi pokazivao je osobine koje su mu kasnije omogućile da se razvije u iznimno kvalitetnog znanstvenog i pedagoškog radnika.
Nakon diplome uoči Drugog svjetskog rata kratko je radio u Srbiji, a zatim se vratio u rodno mjesto, gdje prelazi na rad u Vrani, u ono vrijeme državnom poljoprivrednom dobru. Uslijedile su fašistička okupacija, ratna neizvjesnost i nedaće koje su ga u srpnju 1941. godine navele da se priključe NOP-u (Narodnooslobodilačkom pokretu), a dvije godine kasnije, u svibnju 1943. godine, pred opasnošću od uhićenja, odlazi u NOB (Narodnooslobodilačku borbu). Postao je suradnikom štaba 8. korpusa do rujna 1944. godine kada je, nakon Drugog svjetskog rata i demobilizacije, postao pročelnikom Okružnog narodnog odbora Zadar za poljoprivredu, industriju i trgovinu.
Njegov politički angažman kasnije bio je sudjelovanje u „Hrvatskom proljeću“, kulturno-političkom pokretu koji je ranih ’70-ih godina prošlog stoljeća tražio pripadajuća prava Hrvatske u okviru Jugoslavije, kada je stao uz bok Savki Dabčević-Kučar, Miki Tripalu i ostalim „proljećarima“.
Njegov nastavni rad
Neposredno po završetku Drugog svjetskog rata, već u rujnu 1945. godine postao je Milivoj Car direktorom Niže poljoprivredne škole u Kninu, a godinu kasnije, ujesen 1946. godine i direktorom Rajonske poljoprivredne stanice. Strelovit uspjeh prati ga i u narednim godinama, pa je već iduće, 1947., godine na poziv prof. Ogrizeka otputovao u Zagreb i bio izabran za asistenta u Zavodu za uzgoj domaćih životinja Poljoprivredno-šumarskog fakulteta u Zagrebu. Od tada počinje njegov sustavni stručni, znanstveni i pedagoški rad.
U nastavnom radu bio je savjestan i poduzetan, svjedoče njegovi studenti i kolege te navode: „Izvrsnim predavanjima nesebično je sudjelovao u izgradnji suvremenog stručnjaka, nastojeći da nastava uvijek prati dostignuća svjetske znanosti i prakse. U tom nastojanju započeo je promjene programa dotadašnjeg studija iz stočarstva uvodeći teoretske osnovice i praksu tehnoloških procesa proizvodnje. Stočarstvo se počelo predavati kao uzgojna i tehnološka materija, čime je stvorena jedinstvena i cjelovita stočarska škola.“
Napisali smo već da je doktorirao 1952. godine, bilo je to u veljači. Nakon nekoliko godine ili preciznije – 1955. godine, izabrali su ga ondje i za docenta za predmet stočarstvo, zatim 1959. godine postao je izvanredni, a 1962. – 1985. godine redoviti profesor za predmet Konjogojstvo i Govedarstvo. U svom znanstvenom zenitu na inicijativu vlade Hrvatske osnovao je Institut za stočarstvo. U nastavku ćemo malo i o njegovom užem znanstvenom području interesa.
Njegov znanstveni rad
Osnovni pravci njegovih znanstvenih istraživanja bili su: endokrinološke osnove proizvodnje mlijeka, rasta i reprodukcije kod goveda, mijena minerala u rastu i proizvodnji te energetski metabolizam kod goveda i zamjedbeni odnosi krmiva. Ti pravci istraživanja stvorili su znanstvene osnove tehnologije visoke proizvodnje mlijeka, tehnologije državnog „baby beefa“ i nove tehnologije visoke proizvodnje mlijeka i teladi za tov. Tehnologija visoke proizvodnje mlijeka, primijenjena na imanjima u Hrvatskoj, postiže vrlo visoku proizvodnju, dok je primjena tehnologije „baby beef“ omogućila prodor našega goveđeg mesa na europsko tržište. Uz to, radio je i na nekim problemima uzgoja goveda te konjogojstva.
Preston Willis (1974.) u svojoj knjizi „Intensive Beef Production“ hvali tehnologiju proizvodnje „baby beefa“ te ističe da je to vjerojatno najrazvijeniji sustav proizvodnje goveđeg mesa i da nema sumnje da će se i dalje unapređivati. Ova je tehnologija priznata u svijetu.
Da bi omogućio ta znanstvena istraživanja, početkom šezdesetih godina osnovao je profesor Car Institut za stočarstvo i mljekarstvo u Zagrebu, koji je bio opremljen najmodernijom opremom za biokemijska istraživanja i eksperimentalnim objektima. U pedagoškom radu pridonio je izmjeni nastavnog programa stavljajući, uz uzgoj, težište i na tehnologije proizvodnje (mlijeko, meso). Taj tehnološki pristup nastavi obogatio je i uvođenjem hranidbe goveda kao sastavnog dijela predmeta govedarstvo. Da bi stvorio kadrovsku osnovu znanstvenih istraživanja, osnovao je postdiplomski studij iz govedarstva.
Znanstveni opus prof. dr. sc. Cara čini 50 radova iz temeljnih osnova govedarske proizvodnje, 25 iz osnova tehnologije i uvjeta proizvodnje mlijeka, 24 iz problematike „baby beefa“, te 10 radova iz područja nove tehnologije.
Poznat je u inozemstvu
Bio je gost profesor stočarstva (1960. – 1962.) na postdiplomskom studiju OECD-a (Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj) u Bariju (Italija) a 1976. izabran je za profesora stočarstva u Lusaki (Zambija). Bio je promotor na dodjeli doktorata honoris causa Sir Davidu Cuphbertsonu 1969. godine. Na Sveučilištu u Pisi 1989. godine održao je ciklus predavanja. Bio je član niza međunarodnih znanstvenih udruženja: American Association of Dairy Science, American Association of Animal Science, British Society of Animal Production. Sudjelovao je na brojnim kongresima i simpozijima.
Njegova djela i znanstveni radovi
Stvarajući svoj „tehnološki opus“ objavio je veliki broj zapaženih znanstvenih i stručnih radove, te studija. Znanstvene radove objavio je u časopisima: „Stočarstvo“ (1950, 1952, 1958–59, 1967, 1970, 1976–78), „Poljoprivredna znanstvena smotra“ (1952, 1955, 1958, 1960–61, 1964–66, 1972–73, 1976–78, 1980, 1983–85), „Agronomski glasnik“ (1958–59, 1961, 1963–64, 1966, 1968–70, 1980), „Bilten Stručnog udruženja poljoprivrednih dobara Hrvatske“ (1960, 1979), „Arhiv poljoprivrednih nauka“ (1964), „Veterinarski arhiv“ (1964–69), „Savremena poljoprivreda“ (1965, 1967), „Mikrobiologija“ (1968), „Dokumentacija za tehnologiju i tehniku u poljoprivredi“ (1969) i „Gospodarski list“ (1980).
DJELA: Proizvodnja mlijeka i tov goveda. Zagreb 1961. — Proizvodnja goveđeg mesa. Zagreb 1963. — Proizvodnja mlijeka. Zagreb 1963. — Nova shvaćanja o materijalnoj osnovi nasljednosti. Zagreb 1968. — Populaciono genetske osnove selekcije. Zagreb 1968. — Selekcija – teoretske osnove i suvremena praksa. Zagreb 1968. — Stress, konstitucija i homeostaza. Zagreb 1968. — Metodika istraživanja u stočarstvu (suautor S. Barić). Zagreb 1972. — Reprodukcija goveda. Zagreb 1980.
Ni u mirovini nije „mirovao“
U mirovinu se povukao 1985. godine, ali i dalje radeći kao znanstveni savjetnik u Institutu ua stočarstvo i mljekarstvo i znanstvenoj jedinici PK Zadar, sve do smrti. Sa suradnicima u Zadru radio je na istraživanju hormonalnog utjecaja na proizvodnju i reprodukciju, kao i poremećaja acidobazne ravnoteže u krava visokog kapaciteta mliječnosti. Osim zapažene nastavne i znanstvene djelatnosti aktivno je surađivao u praktičnom radu diljem Hrvatske, pa je visoka proizvodnja mlijeka na mnogim mliječnim farmama po Hrvatskoj, počevši od Vrane, preko Vukovara, Vinkovaca i drugdje, rezultat njegovog rada. Naša čitateljica Danica Lukić prisjetila se da je na Jankolovici bio izdvojen određeni broj grla krava koje su bile u programu pokusa za Institut koji je vodio Milivoj Car u suradnji s tadašnjim voditeljima stočarstva (Dane Lovrinov, Ivan Piškor, veterinar Hari i ostali).
Milivoj Car, za prijatelje Mile, preminuo je 26. srpnja 1991. godine u Zadru, na posljednje počivalište ispraćen je u Zagrebu. Kolegama, studentima i suradnicima ostao je uzor koji će im ostati u trajnom sjećanju.
Podatke o Milivoju Caru pronašli smo i u mrežnom izdanju Hrvatskog biografskog leksikona. Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, zatim u „Agronomskom glasniku: In memoriam Dr. Milivoj Car, sveučilišni profesor“ koji potpisuju prof. dr. Nikola Stipić i prof. dr. Pavo Caput (na mrežnim stranicama Hrčak.srce.hr), te u monografiji koja je objavljena povodom stote godišnjice Agronomskog fakulteta u Zagrebu (možete je pregledati u linku OVDJE)
Zahvaljujemo sinu prof. dr. sc. Milivoja Cara i Ratku Krstiniću na ustupljenoj fotografiji prof. dr. sc. Milivoja Cara koju smo koristili u ovome prilogu.