Spomenik pod nazivom „Obalac“ nalazi se na Obali kralja Petra Krešimira IV odnosno na biogradskoj rivi, u staroj gradskoj luci u neposrednoj blizini današnjeg trajektnog pristaništa. Akademski kipar i restaurator Ante Brčić, koji živi i stvara u Zagrebu, autor je ovog spomenika u čast lučkom radniku, težaku i svim onim ljudima koji su mukotrpno radili na obali i svojim fizičkim radom ga zaslužili.
Spomenik je podignut temeljem građanske inicijative, a Grad Biograd na Moru osigurao je iz gradskog proračuna financijska sredstva za natječaj za skulpturno rješenje i izradu spomenika, 70 tisuća kuna. Svečano su ga 14. svibnja 2013. godine otkrili nekadašnji obalni radnik Pave Bogdanić Pavuša i Blaženka Jeličić, supruga najsnažnijeg „čovika“ u Biogradu, pokojnog Roka zvanog Đujić.
Ovih dana javio nam se sin pokojnog Roka, Alberto Jeličić, i smatrajući da je u duhu svega onoga što na našim stranicama objavljujemo, poslao nam iz svoje privatne arhive fotografije svoga oca Roka kojega su u Biogradu prozvali Đujićem. Snažan, vječno nasmijan i dobro raspoložen, bio je Roko inspiracija umjetniku i po njegovom liku i djelu zapravo je autor u prirodnoj veličini izradio spomenik „Obalac“, otkriva nam on.
„Kad su igrali nogomet Đujićem ga je prozvao Luka Šangulin. Bio je visok 195. cm, težak 125 kg, a broj cipela je imao oko 50. Bio je, zaista, snažan i omiljen obalni radnik, ponos obitelji i Biograda.“, govorila je Blaženka Jeličić, Rokova supruga i Albertova majka u svečanoj prigodi otkrivanja spomenika. Sve to nam je potvrdio i Alberto u pisanoj komunikaciji.
O Rokovoj silnoj snazi govori fotografija s dupinima snimljena je otprilike ’70-ih godina prošloga stoljeća. Dupina je, naime udario brod u luci i kako bi provjerili stanje i ozljede ove životinje, izvukli su ga na obalu. Dupin je, nažalost, zbog ozljeda već bio uginuo, a s tla ga je, zbog oklade, uspio podići jedino Roko Jeličić. I ta fotografija, nismo je do sada nigdje vidjeli, danas svjedoči o Rokovoj snazi. S Rokom je na fotografiji uz dupina i pokojni Šime Šangulin. – prepričava nam Alberto ovu štoriju s nesretnim dupinom.
Slobodna Dalmacija u broju 7787. od 18. ožujka 1970. godine na stranici 5. donosi dvije vijesti o Biogradu. Prva se odnosi na gradnju hotela “Ilirija” i “Kornati” na mjestu starog, porušenog, te hotelskog naselja u Svetom Filip i Jakovu. Druga vijest je o gašenju, likvidaciji obalnog uslužno-komunalnog poduzeća “Obalac” koji je sjedište imao u zgradi današnjeg Zavičajnog muzeja Biograd na Moru.
„Općinska skupština Biograda otvorila je postupak redovne likvidacije obalnog uslužno-komunalnog poduzeća „Obalac“ i tu odluku upisala u registar privrednih organizacija.
To je u stvari samo još i administrativni kraj jednog kolektiva, koji praktično ne postoji još od listopada prošle godine, jer nema uvjeta za daljnje poslovanje, budući da je cestovni prijevoz umrtvio sav teretni promet u biogradskoj luci.“, navodi se u spomenutom članku.
Članak zapravo govori o tome kada i u kojem trenutku je prestala potreba za uslugom i snagom lučkih radnika, vrijednih „obalaca“, kojima je grad Biograd na Moru spomenikom izrazio svoju zahvalnost.