Tvornica mreže „Danilo Štampalija“ u Biogradu na Moru svoju povijest vuče još od 1927. godine. Tada je u Zadru osnovano malo poduzeće u čijem se sastavu nalazila i tvornica za proizvodnju ribarskog konca i ribarskih mreža. Pogon se 1962. izdvaja se od zadarskog poduzeća, te je u ožujku 1963. u Biogradu formirano samostalno poduzeće pod nazivom Tvornica mreža „Danilo Štampalija“.
Do tada na području biogradske općine nije bilo industrijske proizvodnje. Tvornica je 1965. zapošljavala oko 250 radnika i radnice, mahom mladih seoskih djevojaka iz okolice Biograda. Nove privredne mjere iz 1965. tvornici nisu donijele teškoće, što govori o dobrom poslovanju. Ipak, modernizacija tvornice bila je nužna. Kako tvornica ni biogradska općina za to nisu imale sredstava u fondovima za daljnji razvoj tvornice, pravo rješenje pronalazilo se u integraciji. Iako je prije odcjepljena od zadarskog tekstilnog giganta „Boris Kidrič“ tvornica poslovala dobro i ribarskim mrežama opskrbljivala neke zemlje Bliskog Istoka, Grčku, Tursku i Italiju, 1965. je jedva zadovoljavala domaću potražnju. Izvozile su se samo neznatne količine proizvoda u Ganu. Međutim, to nije značilo da interes inozemnih kupaca nije bio velik. Zbog dobre kvalitete tražilo ih se i u mnogim drugim zemljama. Ipak, koristi od toga nije bilo iz jednostavnog razloga – nije im se moglo udovoljiti.
Kako bi što bolje poslovala, tvornica je 1970. nabavila najmodernije strojeve za proizvodnju mrežaste sintetičke ambalaže te je na taj način proširila proizvodnju. Tada su u proizvodni program uvedene vreće raznih boja i dimenzija, rukavice za zaštitu i druge namjene. Istovremeno je započela proizvodnja elastičnih sintetičkih rukavica namijenjenih mesnoj industriji. Ova tvornica je jedina u Jugoslaviji proizvodila vreće iz monofila. Početkom 1970-ih u tvornici se nalazio popriličan broj radnika bez osnovne naobrazbe. Pa i unatoč višestrukim naporima Narodnog sveučilišta u Biogradu da s radnim organizacijama, pa tako i Tvornicom mreža, ugovori doškolovanje njihovih radnika, do realizacije nije došlo. Radne organizacije trebale su izdvojiti sredstva za takve potrebe jer radnik koji nije završio osnovnu školu nije imao niti mogućnosti napredovanja na poslu. Istovremeno tvornica je realizirala obimni plan modernizacije i rekonstrukcije postojećih proizvodnih kapaciteta. Novi pogoni trebali su proizvoditi oko 700 tona konca, neophodnog za izradu ribarskih mreža za slatkovodno i morsko ribarstvo, lovstvo, građevinarstvo i za proizvodnju mrežaste ambalaže. Također, biogradska tvornica je proširila svoj asortiman i proizvodnjom vrlo tražene mrežaste ambalaže za voće. U to vrijeme se u Biogradu proizvodilo više od 10 milijuna komada mrežastih vreća. Pripremala se i proizvodnja ženskih mrežastih čarapa, mrežastog platna za ljetne košulje i majice te mrežastih rukavica za radnike u mesnoj industriji.
Unatoč modernizaciji novim strojevima i kvalifikacijom radnika, tvornica je u drugoj polovici sedamdesetih poslovala s gubicima. Iako su se radnici našli u bezizlaznoj situaciji i u stečajnom postupku, nisu se predali. Uz mjesečnu plaću u iznosu od svega 1.700 dinara svi su oni ostali na svojim radnim mjestima. Zahvaljujući angažmanu biogradskih društveno-političkih organizacija, a posebice Općinskog komiteta SKH, formirana je nova uprava tvornice i osigurani su minimalni uvjeti za rad, te je iskorištenost proizvodnih kapaciteta naglo porasla. I ono najvažnije, sva je roba našla put do kupca. Porasle su i plaće i to ovisno o stvarnom sudjelovanju svakog od radnika u stvaranju dohotka. Istodobno, započelo je i otvaranje „Danila Štampalije“ prema sličnim proizvodnim organizacijama u Jugoslaviji. Primjerice, u suradnji s beogradskim IMT-om postavljena je protugradna mreža nad rasadničkim kompleksom u Lazarevcu. Sa „Saniteksom“ iz Velike Kladuše započela je zajednička proizvodnja zavoja, a sa zadarskom „Otočankom“ pripremalo se organiziranje zajedničkog razvojnog sektora i komercijalne službe. Dvije susjedne tvornice zajedno su prezentirale svoje proizvode na Zagrebačkom velesajmu. Sa šibenskim „Poliplastom“ biogradska tvornica nastojala je izgraditi odnose proizvodnog nadopunjavanja, dok je sa zadarskim „Borisom Kidričem“ željela dugoročniju suradnju u proizvodnji pamučnih prediva. Radnici „Danila Štampalije“ ugovorili su i sa zagrebačkim „Ribomaterijalom“ plasman svojih proizvoda na inozemno i domaće tržište. Sumira li se rad tvornice mreža i ribarskog konca može se zaključiti da je bila na pravom putu oporavka.
Međutim, krajem sedamdesetih još uvijek nije bilo oporavka na vidiku. Turisti koji su se kupali i sunčali na biogradskim plažama sigurno nisu primijetili sve veću krizu u tvornici. Ova industrijska organizacija 1979. imala je 450 radnika, koji su činili jednu četvrtinu ukupno zaposlenih u gospodarstvu te općine. Pognut pod težinom financijskih obaveza koje nije bio u stanju podmiriti, taj je kolektiv iz godine u godinu iskazivao poslovne gubitke. Sve se više počelo pričati o likvidaciji tvornice, a u prilog likvidaciji izrađen je i Sankciono-razvojni program za 1979. i 1980. godinu. Međutim, postavljalo se pitanje – što nakon likvidacije? Nejaka biogradska privreda nije mogla zaposliti ni neznatan dio radnika svojega jedinog industrijskog pogona. Time su se ostavljale dvije mogućnosti: ili će 450 radnika ostati nezbrinuto ili će nakon likvidacije tvornica ponovno oživjeti, ali pod drugim nazivom i neopterećena obavezama. Problem u slučaju likvidacije bio bi u tome koje radnike primiti na posao, a koje proglasiti tehnološkim viškom. Zbog toga, odluka o likvidaciji Tvornice mreža mogla je Biogradu i biogradskom društvu nanijeti nepopravljivu štetu. Stav većine radnika bio je poznat – bili su za korekciju, a ne likvidaciju. Smatrali su da bi reorganizacijom i dubokom analizom uzroka lošeg poslovanja uspjeli zadržati svoja radna mjesta i dovesti tvornicu na bolji put.
Upravo su radnici bili ti koji su tvornicu izvukli iz krize duge gotovo jedno desetljeće, te je spasili od likvidacije, ali i novog preuzimanja. Zahvaljujući vlastitim inovacijskim rješenjima, tvornica je krajem sedamdesetih isplivala iz gubitka. Radnici su radili na unapređivanju novih tipova ribolovnih alata te su 1977. osvojili brončanu, 1978. i 1979. zlatnu i srebrnu, a 1980. zlatnu „RAST JU“ plaketu na izložbi pronalazača u Rijeci. Glavni ciljevi za naredno razdoblje ostali su isti: unaprjeđivanje novih tipova ribolovnih alata jer je plan razvoja u tvornici bio prvenstveno okrenut proizvodnji tih alata i svih vrsta mreža. Nova tzv. „polulebdeća koća“ već je bila ispitana od ribara i stručnjaka u „Mirni“ iz Rovinja gdje je novi biogradski patent ostavio radnike ugodno iznenađenima. Zahvaljujući tome otpao je uvoz te se uštedjelo na devizama.
Vrhunac proizvodnje tvornica prolazi u drugoj polovici 1980-ih. Tada doživljava i svoje najbolje dane u ovome razdoblju. I dalje je bila vodeća na jugoslavenskom prostoru s proizvodima svih vrsta mreža za slatkovodno i morsko ribarstvo te je 1986. godinu završila uspješno. Tada je proizvedeno za 69 posto više pamučnog konca u odnosu na prethodnu godinu. Ribarskih mreža proizvedeno je isto koliko i prethodne godine. Tvornica je s 360 zaposlenih završila poslovnu 1987. godinu uspješno. Ukupni prihod bio je veći za 90 posto, a dohodak za 107 posto veći nego godinu dana ranije. U prethodnoj godini bilo je zaposleno 12 novih radnika, a toliko ih se zaposlilo i 1988. godine. Najviše pažnje te godine biogradski mrežari poklonili su pripremi novih proizvodnih programa i eksperimentalnoj proizvodnji sportske opreme, posebno za „Slovenijasport“, od čega su se očekivali značajni poslovni rezultati. Dio novih proizvoda plasiralo se u više istočnoeuropskih i afričkih zemalja.166 Krajem osamdesetih tvornica je bila i dalje jedina tvornica mreža koja je svoje proizvode isporučivala od sjevera do juga Jugoslavije. Primjerice, susret teniskih reprezentacija Jugoslavije i Italije, u Davis cupu, igran je pomoću mreža „Danila Štampalije“. Vrhunski nogometaši, odbojkaši, rukometaši, košarkaši i, posebno, ribari, amateri i profesionalci, veliki su korisnici proizvoda te tvornice iz Biograda. Čak i kreveti za bebe imali su mreže te tvornice. Krajem osamdesetih zbog uspješnosti proizvodnje tvornica se prošila gradnjom nove proizvodne hale. U radnim linijama radile su uglavnom žene koje su u 1988. pripremale mreže za zadarski „CEMAR“, rovinjsku „Mirnu“, zagrebački Institut „Ruđer Bošković“, SOUR „Šibenku“, makedonsku „Prespu“, mostarsku „Apro Hercegovinu“. Osnovna sirovina za većinu njihovih proizvoda bio je poliamid-polister koji se dobivao od dobavljača iz Ljubljane i Prizrena („Yulon“). Budući da je gotovo sve bilo automatizirano, nije bilo potrebe za manualnim radom. Stoga, gotovo svi od 365 zaposlenih, koliko ih je bilo 1988., uglavnom su bili skoncentrirani na nadgledavanje strojeva i kontrolu mreža, a zatim su, prema riječima ondašnjeg direktora, „spretne ženske ruke hitro prelaze preko gotovih mreža“. Radnice su pregledavale uzlove. Svaki čvor je trebao biti dobro stegnut kako ribarima ne bi pobjegla riba. Ukoliko bi se pronašla strojarska greška ona bi se zakrpala.
Tvornica je uspješno izvozila i mreže za kavezni uzgoj na mađarsko tržište. Preko domaćeg izvoznika SUT OOUR „Međunarodni sajam“ iz Subotice, tvornica je do 1988. otpremila 1200 kilograma potrebne količine kaveznih mreža za potrebe „Tehaga“. Na međunarodnom prehrambenom-poljoprivrednom sajmu u Segedinu, na kojem su bili prisutni i proizvodi tvornice mreža „Danilo Štampalija“, dogovorena je nova isporuka kaveznih mreža od 2800 kilograma za potrebe „Tehaga“. Svoju ponudu tvornica je 1989. proširila proizvodnjom mreža koje su imale specijalnu namjenu za zaštitu od cvjetanja mora, zaštitu plaža od meduza, algi i drugih materijala. Prve takve mreže naručio je koparski „Hidrokoper“, prvenstveno radi zaštite plaža u Portorožu, a zatim i u ostatku Slovenskog primorja. Osim spomenutih proizvoda, biogradska tvornica počela je i s proizvodnjom raznih pretpletiva koja su se upotrebljavala kao vjetrobrani za zaštitu od udara vjetra, odrona zemlje i kao sjenici za parkirališta. U sedam proizvodnih hala proizvodile su se danonoćno i vreće za pakiranje poljoprivrednih proizvoda. Osim novih strojeva, nabavljena je i laboratorijska oprema koja je služila za ispitivanje čvrstoće konca, finoće filamenta i za ispitivanje broja uvoja.
Tvornica mreža „Danilo Štampalija“ preživjela je ratne devedesete, privatizaciju i nove društvene promjene. Ona i danas djeluje kao jedina tvornica mreža u Hrvatskoj. Iako se današnja tvornica ne nalazi u halama iz 1970-tih i 1980-ih, već su nova postrojenja smještena izvan Biograda, modernizacijski procesi u proizvodnji omogućili su dobro poslovanje koje traje preko 90 godina.
Izvor: Diplomski rad „DRUŠTVENA POVIJEST MODERNIZACIJE U SOCIJALIZMU: FAŽANA I BIOGRAD NA MORU 1970-IH I 1980-IH GODINA“ Sare Žerić, Filozofski fakultet Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, 2020.
Fotografije: Zavičajni muzej Biograd na Moru