Šest je dana za čovjeka stvoreno, a sedmi je dan Gospodnji. Ipak, nađe se među tim danima, koji se neprestano vrte od početka vječnosti i poneki blagdan. Blagoslovljeni dan, ugrađen u temelje prirode za nas stvorene. U blagdanu blagoslov, u blagoslovu slova o blagu, obećanje obilja za čovjeka koji poštuje Božje zakone na Zemlji.
O blagdanima nema dogovora, nema parlamentarne većine koja ih može uvesti. Oni umjesto blagdana ozakonjuju praznike. A praznik je – prazan. Dan ispražnjen od rada, radnici u trgovačkim centrima se ne računaju. Svejedno praznikotvorci, svjesni svoje imitatorske uloge, upravo u skladu s njom ozakonjuju praznike na blagdane!
Danas je Dan antifašističke borbe. Praznik. Ali je i dan nakon ljetnog solsticija, najdužeg dana u godini, nakon kojeg počinje ljeto. Proslave ljetnog solsticija održavaju se od pamtivijeka, a zajednička su im cjelonoćna okupljanja u blizini vode i paljenje krijesova. Kod nas se to odnosi na vatre Ivanjske. Još jedno posvajanje prirodnog blagdana, svetog Ivana dopao taj dan.
Starim Slavenima je razdoblje cvjetanja lipe bilo najljepše u godini i baš su zato mjesec lipanj nazvali po lipi. Lipa nakon solsticija okrene svoje listove i ona je time siguran pokazatelj obrata Sunca.
A Dan antifašističke borbe? Tko još za to mari. Bitno je da je praznik. Država taj dan nevoljko slavi. Oni koje plaćamo da vode državu, a misle da oni nama plaćaju, daju, osiguravaju i još nas u to žele uvjeriti, se ne vole baš naslikavati po proslavama kojih baš i nema. Mogao bi im tko reći da su zato manje Hrvati, a više jugoslavenčine i partizani.
No, bez partizana bismo danas drugačije pjesme pjevali, vjerojatno talijanske kancone umjesto klapskih pjesama. Stankovci su tad bili Italija, a NDH je bio Benkovac.
Kako i hrvatski Ustav kaže, hrvatsku država u današnjim granicama stvorili su partizani, a obranili u Domovinskom ratu hrvatski branitelji. To su činjenice koje ne opovrgavaju zločine koje su partizani radili, niti zločine koji su se nad njima radili.
Iz stankovačkog kraja, u redove NOB-a je išlo 1038 boraca, a iz samih Stankovaca njih 391.
Od Stankovčana se njih 112 nije vratilo kući, poginuli u ratu.
(kad znamo da toliko ljudi danas ima u jednom Crljeniku ili Velimu, onda možemo shvatiti kakav je to gubitak bio za naš kraj)
Stankovčani su se zahvalili tim borcima za hrvatsku slobodu spomenikom i kosturnicom. I taj spomenik je na početku 90-ih prvi miniran i dignut u zrak. Eno tamo ruševina još koji pokazuju naš prezir prema samima sebi, našim precima i njihovim žrtvama.
Na donjoj slici je sve kazano – stoji hrvatski stijeg na partizanskom postolju, pokraj zvijezde petokrake koja je čekićem stučena, a nalazi se na Društvenom domu u jednom mjestu koje svoje ime nije mijenjalo još od prapovijesti. Na našem Domu je isto petokraka, je li i ona stučena čekićem?
Crvenu petokraku smo zamijenili europskom žutom, a Europa se od nas ogradila žilet žicom i odvela nam preko pola milijuna ljudi u zadnjih deset godina, uzela nam prava na donošenje zakona, osim lokalnog karaktera, svoji smo na svome, a sve oko nas u posjedu stranaca.
Imamo li blagoslova i jesu li obećanja o obilju pod žutom zvijezdom ispunjena? Stvarnost govori sama, a neka je svatko interpretira kako hoće.
Sretan nam ljetni solsticiji i sretan nam Dan antifašističke borbe!
