Dan antifašističke borbe obilježava se 22. lipnja i u Biogradu na Moru. Jednom su i nas zvali na to obilježavanje, kada smo se uredno odazvali, prisjetit ćemo se toga događaja kasnije. U našoj državi ovaj dan obilježava se od stjecanja neovisnosti Republike Hrvatske i državni je praznik. U Biogradu na Moru se 22. lipnja obilježava u prijepodnevnim satima tako da će se sutra u 9 sati ujutro polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća kod spomenika u središnjem biogradskom parku na Trgu hrvatskih velikana, ispod kolodvora, poginulima u antifašističkoj borbi odati počast. Spomenik je u Biogradu na Moru podignut 1953. godine uz prigodnu svečanost povodom otkrivanja.
Dan antifašističke borbe odabran za prigodno obilježavanje jer su u šumi Brezovica kod Siska 22. lipnja 1941. godine antifašisti osnovali Prvi sisački partizanski odred. No toga dana započela je i Operacija Barbarossa, kada je Hitler napao Sovjetski Savez. Bilo je već prošlo otprilike i nešto više od dva mjeseca a da su fašističke snage, 13. travnja 1941. godine, okupirale Biograd. Neki smatraju da su 22. lipnja 1941. godine Hitler i Staljin zaratili prekršivši neki svoj sporazum i da to nema nikakve veze s Hrvatskom i sumnjaju u šumu Brezovica i navijaju da se taj dan napusti i ne obilježava. A dok se obilježava, mi ćemo povodom toga ukratko opisati, sve na temelju gradiva što smo ga pronašli u raznim knjigama i spisima, što se u Drugom svjetskom ratu događalo u Biogradu na Moru.
Jedinice talijanskog garnizona iz Zadra, koristeći potpuno rasulo jugoslavenske vojske, bez ikakva otpora ušle su u Biograd 13. travnja 1941., a idućeg dana dovršile su potpunu okupaciju čitavog zadarskog područja. Od toga dana do 9. rujna 1943. godine fašističke snage sustavno su provodile denacionalizaciju i talijanizaciju svega što nosi nacionalni, hrvatski, dalmatinski ili lokalni naziv ili predznak. Na primjer, odmah po zauzimanju Biograda skinuli su hrvatsku zastavu sa zvonika crkve svete Stošije, zatim su devastirali spomenik, obelisk podignut kralju Tomislavu 1925. godine u povodu proslave 1 000 godišnjice hrvatskog kraljevstva.
Na tome mjestu postavile su veliki stup na koji su svako jutro podizali i navečer spuštali svoju zastavu. Svi nazivi državnih ustanova pisani hrvatskim jezikom uništeni su na barbarski način. Njih su zamijenile talijanske fašističke institucije i novi nazivi na talijanskom jeziku. Talijanski jezik postao je službeni jezik u svim institucijama, upravama, školama, svim javnim i administrativnim službama.
U škole su dovedeni su talijanski učitelji a list „Il Popolo di Spalato“ objavio je Bastianinijevu Poslanicu u kojoj se prvi guverner anektirane Dalmacije obratio dovedenim talijanskim učiteljima riječima: „Misija kojoj ste se posvetili ovdje dobiva vrijednost apostola i čini vas mojim najdragocjenijim suradnicima. Vi imate funkciju talijanske civilizacije u ovoj Dalmaciji, gdje je nebrižnost tuđih vlasti gotovo izbrisala i duboke tragove Rome i Venezie.“ Giuseppe Bastianini odgovoran je za mnogobrojne racije, deportacije, prijeke sudove, koncentracijske logore, u kojima su stradavali Hrvati.
U državnim uredima su fotografije hrvatskih uglednika (Radića, Mačeka i dr.) uklonjene i zamijenjene portretima Ducea i ostalih fašističkih ličnosti. Biogradsko područje u to vrijeme nosilo je naziv Commune di Zaravecchia. Za prvoga općinskog komesara postavljen je prof. Rudolfo Inchiostri, čovjek odan fašizmu i poznat narodu ovoga kraja još iz prethodne okupacije. Od 14. travnja 1941. do 9. rujna 1943. na položaju komesara općine Biograd izredala su se petorica provjerenih fašista.
Sve nabrojano uz svakodnevna gušenja građanskih sloboda i uhićenja pokrenuli su porobljene stanovnike Biograda na Moru na različite oblike otpora i antifašističku borbu. Mnogi od njih odlazili su u partizanske jedinice, a njihove su obitelji talijanski fašisti uhićivali i internirali u koncentracijske logore.
Talijanski fašisti su izradili posebne drvene barake koje su se ’40-ih godina prošlog stoljeća nalazile u biogradskom Jazu, gdje su držali zatvorenim sve one koje su smatrali sumnjivima. U to vrijeme Biograd bio je ograđen žicom, počevši od današnjeg hotela „Bolero“ preko parka, pa sve do same rive, obuhvaćajući i čitavi prostor današnjeg autobusnog kolodvora i Jaza.
Biograd je oslobođen od fašista i nacista 31. listopada 19944. godine, a sljedećeg dana, 1. studenoga, u Biograd su ušle jedinice partizanske vojske i iz toga razloga se 1. studeni sve do 1991. godine obilježavao kao dan oslobođenja općine Biograd.
Prije tri godine, kada smo nazočili obilježavanju Dana antifašističke borbe u Biogradu na Moru, kod spomenika u središnjem biogradskom parku na Trgu hrvatskih velikana obilježavanju se pridružila nevelika grupa ljudi, u Biogradu na Moru od službenih 5 569 stanovnika njih svega 14. Gotovo da smo ih mogli poimence nabrojiti.
Došli smo ondje na poziv Slavice Jeličić, nekada aktivne političarke i gradske vijećnice iz redova SDP-a. Predstavila nam je tada Dragu Jeličića, koji je u svojoj 99-toj godini još uvijek pamtio detalje iz Drugog svjetskog rata i Narodnooslobodilačke borbe u kojoj je i sam aktivno sudjelovao. Riječ u grlu ga stegla, no ipak opisao nam je slučaj kada su talijanski fašisti iz župne crkve istjerali grupu mladih ljudi i pogubili ih.
„Talijani su išli ovdje na vrata sela prema crkvi. Ovi su bili na misi i idu prema kući. Kad je to bilo, svi su htjeli pobjeći, no oni su tu grupu ipak pohvatali. Tu je bio Luka Pribilović, onda Zagorac, i tako dalje. Kod današnjeg Bolera pokupili su njih desetoricu i odveli u Krmčinu i pobili ih tamo.“
U priču se nadovezao i Ratko Krstinić, gradski vijećnik iz redova SDP-a.
„Jedna grupa je iz crkve izašla, a druga grupa uvečer je otišla kod Vodica. Bili su u okruženju i skoro svi su poginuli. Dakle, ove ljude su iz crkve izvukli i danas mi govorimo da su to komunjare. Pogledajte samo Ist, čitavo misto Talijani su trebali pobiti. I digli se žene, djeca i starci i brodovima pobigli kod Splita. I svi su se poslije uključili u 2. dalmatinsku brigadu. I sad, ne treba li te ljude slaviti? A manje više u Biogradu nema kuće kome nije netko poginuo.“
U to je stigao Rade Dominis u svojoj 100-toj godini. Pozdravili su se međusobno, a Drago Jeličić htio nam je ispričati još jednu tragediju kada je iz Biograda krenulo u rat 70-ak mladih ljudi od kojih je poginulo njih 53.
„Počela je nešto ranije 4. ofenziva i išla je od Banije prema Bosanskom Grahovu i od Bosanskog Grahova prema Livnu i Neretvi i Sutjesci. Mi smo, nevezano za početak 4. ofenzive, dana 1. ožujka 1943. godine napustili Biograd. Tri dana smo pješke išli do Bilice, po noći išli, a danju ležali u šumi. I onda smo se prebacili čamcima preko Krke, stigli u Konjevrate, to je sve šibensko područje, i tu smo se razdvojili. Nas 15 išlo je u Prominu, a ostali su otišli prema Livnu odnosno Imotskom. I tu su ušli u 9. Dalmatinsku…Od 70 ljudi poginulo je njih 53 iz Biograda na Moru. Ukupno je u Drugom svjetskom ratu poginulo 146 ljudi, svaki deveti stanovnik Biograda“, ispričao je Drago Jeličić.
Grad Biograd je 1941. godine imao oko 1 200 stanovnika, a poginulo je njih 146, otprilike svaki deveti stanovnik. Nedavno smo i kao prvi medij u Hrvatskoj objavili i njihova imena.
„Imam vam ja i jednu zabilješku sa slikama i tekstom dalmatinske 5. ofenzive i nacionalnog sastava boraca. Na jednom brdu poginulo je njih 185, zabilješka sadržava njihova imena i prezimena. Taj dokument sam prošle godine dao jednom čovjeku iz Šibenika da ga preda muzeju, jer grad Šibenik jedini u Dalmaciji ima muzej Narodnooslobodilačke borbe. I nije mi još vratio tu sliku, a traži je i Savez antifašista Hrvatske, da i oni imaju taj dokument. A ja imam i jednu knjigu o Dalmaciji, jedan partizan je doktorirao na tu temu, samo neće je čitaju“, ukazao je Drago Jeličić na vrijednu povijesnu dokumentaciju.
Nismo mu imali vremena iskoristiti ovu prigodu i napomenuti mu da i Zavičajni muzej Biograd na Moru ima zbirku NOB-a, te da je dio građe na prigodnoj izložbi pokazan javnosti 2013. godine budući da su u tome trenutku dva vijenca i svijeće preuzeli Slavica Jeličić i Zvonimir Petrović, Ivana Stamičar i Ratko Krstinić da bi se riječima „vječna vam slava i hvala“, koje je izgovorio Petrović, odala počast biogradskim borcima antifašistima i žrtvama fašizma. Prošlo je tri godine i Drago Jeličić u međuvremenu je, na žalost, preminuo a da ga nismo stigli saslušati i zabilježiti sve što nam je još htio ispričati.
Na mjestu događaja snimili smo nekoliko fotografija gdje se jasno vidi da je crvena zvijezda petokraka prekrivena crnim dvokomponentnim lakom, najvjerojatnije u spreju. Nije prvi put da se nepoznati počinitelji okomljuju na tu zvijezdu petokraku. Prije par godina su je nepoznate ženske ruke „restaurirale“ crvenim lakom za nokte. Naravno, mi osuđujemo svaki necivilizacijski i vandalski čin devastacije, uništavanja i skvrnavljenja svih spomenika. Baš zato smo u više navrata „grmili“ i „sijevali“ po saznanju o neprikladno zbrinutom „starom“ spomeniku kralju Tomislavu.
O crvenoj zvijezdi s pet krakova u okvirima Domovinskog rata već smo na stranicama bloga izrekli i napisali svoje mišljenje i ono, zbog toga što su pod tim znakom tijekom agresije na Hrvatsku u Domovinskom ratu jedinice JNA napadale i razarale brojne hrvatske gradove i sela – nije nimalo afirmativno. Na tisuće ljudi je tada poginulo, mnogi su ostali doživotni invalidi i ne treba vas čuditi naša averzija prema zvijezdi. No pišući o svemu nastojimo što objektivnije našem čitateljstvu predočiti povijesne okolnosti, razdijeliti kruške i jabuke, žito iz kukolja. Devastirajući spomenike ipak ne možemo mijenjati povijest, oni su tu da svjedoče što je kada bilo. Oni su povijest ovoga grada. I smatramo da svaka nedužna žrtva zaslužuje da joj odamo počast.