Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća ispred spomen obilježja Željku Birkiću, Tihomiru Mitroviću, Neveni Brkiću i Damiru Vestiću, poginulim hrvatskim braniteljima, pripadnicima 112. brigade HV-a, u četvrtak, 3. ožujka 2022. godine obilježena je 29. obljetnica njihove pogibije.
Spomen obilježje nalazi se na starom dijelu Jadranske magistrale između Draga i Pakoštana, na mjestu njihove pogibije. Uz članove njihove obitelji, poginulim hrvatskim braniteljima počast su iskazali ratni veterani, pripadnici UHBDR-a Općine Pakoštane, Udruge dragovoljaca MUP-a i ZNG-a 90.-91. i udruge SJP Poskoci Zadar. Molitvu odrješenja za pokojne predvodio je pakoški župnik don Jerolim Lenkić, koji je održao i misu zadušnicu za sve poginule i preminule hrvatske branitelje.
Što se dogodilo kobnog 3. ožujka 1993. godine, pitali smo neposredne svjedoke vremena. O tome nam je govorio Baldasar Morožin, pirotehničar u Domovinskom ratu, koji je nažalost preminuo 23. studenog 2021. godine nakon duge i teške bolesti. O tome nam je govorio Boran Ivanović, u ratnom razdoblju zapovjednik pirotehničara stožera Civilne zaštite Biograd na Moru.
Boran Ivanović opisuje tragičan događaj kada je po dojavi s kolegama pirotehničarima stigao na lice mjesta:
„4. ožujka 1993. novo jutro. Što donosi ono? Ponovo dojava kao i tolike u nizu, nova tragedija. Bijeli Aro je spreman. Mali rumunjski džip s razglasom na vrhu da po potrebi oglasi uzbunu tj. opću opasnost. Kad on krene Biogradom, Pakoštanima, Filip i Jakovom i okolnim selima s pozivom građanima da se sklone u skloništa, nema ravnodušnih, svi hitaju u prva skloništa, a oni najhrabriji ne mrdaju dalje od ulaza. Na Ari nije samo razglas, on ima i oznaku Mine sa svih strana da se vidi da ima namjenu za sve. Lovim se za kvaku, ošine me struja po prstima. Statički elektricitet, a sav sam u pamuku? Sjedam. „Vozi.“ Baldasar Morožin i ja te sanduk s pijeskom za granate-mine, iza nas i nešto malo opreme za razminiranje. Za ostalo nema mjesta. Baldasar je sjajan vozač. Nikad u vožnji nije eksplodirala nijedna granata, a toliko njih se s nama provozalo. Možda sreća i ja bih dodao, znam što nam je raditi, dobra procjena što ide u vozilo, što ne i što se uništava odmah. Odredište Pakoštane – Drage, točnije jadranska magistrala okuka, jugoistočno od Pakoštana, prva na desno. Sad je ta cesta anulirana i ne koristi se, ali ostala je spomen-ploča na događaj te večeri i tragediju koja nas je pogodila 3. ožujka 1993. Sad je probijena nova cesta, ravnija u pravcu Draga. Noć prije bila je kišica, a sada je bura. Ispred nas je vojna policija, zapriječena cesta, kontrolno blokadni punkt, propuštaju nas, obaviješteni su da dolazimo. Okuka vodi dolje desno pa skreće lijevo. Desno od ceste je polje, rijedak maslinik. Zrak je čist, a ispred nas u polju vozilo velikih kotača pokrivene kabine zeleno-sivom ceradom ili točnije, što je od nje ostalo.Vozilo je ogromno na svojim kotačima, nije prevrnuto. Stabilno je. Znamo što nam je raditi, na motoru stiže zapovjednik 72. vojne policije Mladen Golem. Njegovi dečki osiguravaju područje, nitko ne smije ni blizu. Stigli i plavci UN-a, ali njegovi dečki VP ih ne propuštaju preko kontrolno blokadnog punkta. Mladen Golem ih je glasno na engleskom jeziku otpravio, jer nemaju oni što tu tražiti. Ništa nisu mogli vidjeti. Plavci UN-a morali su odstupiti. Skidamo ceradu. VBR OGAN na vozilu Fap. Moćno oružje. Dalo je četnicima mnogo muke, a mi smo ga znali čuti i biti sretni da nam je od velike pomoći. Ovaj put ugasilo je živote heroja koji su bili u njemu. Golem pita zašto se to desilo. Odgovora pravog vjerujem da ni danas nema. Vidjevši vozilo van ceste onako moćno, nije se klizalo po zemlji, samo je u stvari nekako skrenulo u desno i ostalo na kotačima, nije prevrnuto. Sjetivši se onog udara statičkog elektriciteta od jutros, padne mi na pamet baš to. Elektricitet ili akceleracija vozila. Da pojasnim bolje o kojem se oružju radi VBR OGAN M77. 32 lansirne raketne cijevi 128 mm, lanser položen horizontano uzdužno. U lanseru od 32 rakete ostaju još 8 raketa, ostale su se uslijed skretanja s ceste na neki način aktivirale i na svom putu odnijele 4 života 112. brigade HV-a Željko Birkić, Neven Brkić Tihomir Mitrović, Damir Vestić. Rakete su odnijele i svojim motorima spalile sve ispred i iza sebe, komplet kabinu i sve u njoj. Pogled na vozilo i spoznaja na izgubljene živote je nelagodna i grozna. Tijela nisu tu. Netko ih je već dostojno sklonio. Od tuda je lijepi pogled na Vrgadu i Drage.
Došli su pirotehničari Civilne zaštite iz Zadra, moji kolege, Ante Pranić, Dragan Vrkić, Marijo Dražević, Davor Pekas, doktor Ivan Višak u legendarnom zelenom kombiju. Krećemo u pregled vozila i oko vozila i puno je rasutog, razbacanog krutog raketnog goriva, pougljenih krhotina svih vrsta, metal, plastika, komadići tkiva, kosti. Pokušavam saznati što je što. Odvajamo, sortiramo po grupama kako što nalazimo. Hrpa neopasnog, hrpa ljudskih dijelova, hrpa krutog raketnog goriva. Granate se ne diraju, samo se obilježavaju. Granate višecijevnog raketnog bacača izrazito su nestabilne, opremljene super trenutnim upaljačima. Nakon ovakvog udesa i kaosa nije uputno diranje, premještanje ni transport. Pažnja je uprta na sve, a najviše na njih. Zemlja je začudo rahla, obrađena, žućkasto smeđe boje. Odluka je donesena da nema transporta, uništit ćemo ih ispod obale. Tu prema moru je teren povišen, dajući nam idealan zaklon sa sjeverne strane. Ima i kakve takve mogućnosti spustiti se dolje blizu mora. Tu premještamo jednu po jednu granatu u fugasu. Granate-rakete su bile posvuda. U nekakvom eliptičnom prostoru. Lijevo od vozila su bliže vozilu čak zakopane djelomično u zemlju, u otklonu na desno i ravno ispred vozila granate su sve dalje. Nalazimo ih 20. Nedostaju 4. Jednu po jednu prenosimo bez okreta na mjesto uništenja (fugasi) ispod obale, uz to poslagali raketno gorivo. Pripremili busler. Osigurali. Lijevo i desno, prema moru sve čisto. Na znak „Pali!“ preko motorole aktivirali i uništili sve eksplozivno. Ostatak su zbrinule druge službe kao i vozilo sa zaostalih 8 raketa u lanseru (te se nisu pokrenule pa mogu u transport sa vozilom). Nad nama je konstantno visio presing zbog možebitnog novog napada s obzirom da nije isključeno da srbočetnici nemaju dojavu što se tamo dogodilo pa da ne ispale koju topničku kanonadu. Sutradan (5. ožujka 1993.) dojava: kako je neki lokalni ribar na svijeću i osti tijekom noći u plitkom moru umalo ostima slučajno udario zaostalu granatu pokušavajući pogoditi ribu ražu. Došli su pirotehničari CZ ronioci iz Karlovca Dado Tomac i Željko Jarnjak koji su sa pirotehničarima iz Biograda Srećkom i Svetkom Burčul pronašli i izronili dvije granate. Koristili su brodicu u vlasništvu Svetka Burčula koju smo koristili također i za intervencije po otocima. Granate su uništene na licu mjesta, u fugasi.“
Još jedan događaj povezan s prethodnim jest možebitni raketni napad na otok Vrgadu, Ivanović pojašnjava što se ondje točno dogodilo:
„Vrgada, rano jutro, 5. ožujka 1993. Dojava od 3. ožujka 1993. o raketnom granatiranju Vrgade. Bojnik HV Eriden Birkić i ja plovimo za Vrgadu lokalnom brodskom prugom. Na Vrgadi se narod uzbunio od neki dan da su ih srbočetnici gađali topništvom. Brod pristaje u zapadnu luku otoka. Bura je i smatraju tu luku sigurnijom za takvo vrijeme i okolnosti koje su iza nas i pred nama. Dočekuje nas Marinko Torić. Odmah objašnjava gdje je što palo i koju štetu je napravilo pokazujući detaljno svaki geler gdje je udario. Mene u stvari zanima samo mjesto udara i tip bojnog sredstva. Zbog istih razloga je tu i bojnik Eriden Birkić jer topnički udari po Vrgadi dotad nisu djelovali pa je nužno ustanoviti o čemu se tu radi. Marinko Torić pokazuje taulac (dio produžetka na krmi broda) u vlasništvu Slave Torića koji je detonacija otrgla i odbacila. Mjesto udara je nedaleko jedne granate, a nije ni druga daleko zračnom linijom, samo što je sa druge strane brda i druga uvala, tako da ima do nje nešto hoda, po uskim uličicama između kuća. Naša prisustnost izaziva pažnju i poglede mještana (oni koji su se probudili ili nisu mogli spavati jer stresna je situacija). Još im odzvanjaju u ušima fijuci detonacije od prije 2 dana za tako mirno i izdvojeno mjesto. Svi tragovi ukazuju na VBR – dvije rakete od neki dan, s našeg stradalog oružja kod Pakoštana. Time je računica gotova. Pronašli smo sve lansirane rakete VBR-a stradalog kod Pakoštana. Nesretni slučaj mogao je izazavati još veću tragediju jer je na otoku nastala materijalna šteta, dok ljudskih žrtava nije bilo. Kažem: „Ne trebate se bojati, to su naše rakete.“. Dok od otkupljenih jedna starija gospođa ne upita: „Jesmo li mi Hrvati? Zašto nas onda naši gađaju?“ Rekoh: „Nisu oni htjeli, događaju se takve stvari.“ Ne govoreći ništa o slučaju koji se zbio prije 2 dana. Zaključak: od 32 rakete, 2 su eksplodirane na Vrgadi, dvije pronađene u moru, 20 u polju i 8 na lanseru. Time je računica gotova. Kroz to vrijeme nema više brodske pruge – ne vozi. Tek sutradan. Zato nas Marinko Torić poziva da prespavamo kod njega uz večeru, brudet od ugora. Tako uz priču i vino, pucketanje vatre i buru koja se mota oko kuće te se s vremena na vrijeme provuče kroz neku rupu u prozoru i uz dimnjak, rasplamsa vatru u iskrice. Odem na spavanje jer noć je duga bez struje na koju smo svi zaboravili odavno. Tu noć nisam mislio ni na topove ni na rakete ni granate. Ljuljali su me u snu valovi otočke pruge i sigurnost tog lijepog malog mjesta. Sutradan smo isplovili za Biograd i svatko na svoj novi zadatak u nizu.“
