Dok hodamo maleni ispod zvijezda, strahopoštovanjem nas ispunjavaju različite stvari, različite građevine. Nekomu će koljena klecnuti pred crkvom, nekomu pred kakvom čudesnom arhitekturom prirode, nekomu pred ostacima građevina iz antičkog doba. Meni će pred knjižnicom.
Znam da se u njoj nalaze svakakve knjige, neke manje vrijedne, neke više, čak i neke za koje je šteta utroška papira za njihovo tiskanje. Svejedno. Samo postojanje kompleksnog sklopa ideja koje traže nužnost zapisa je čudesno.
Čini se kako je pisac jedini kreator, s takvom moći stvaranja likova i vođenja njihovih sudbina da može činiti što god ga je volja. Neki maleni Bog koji stvara po svom nahođenju, inspiraciji.Tako je tek prividno.
Pisac je kreator tek prvotne ideje. Čim je krene razrađivati, upada u zakonitosti jezika, gramatike, logike, vremenskog konteksta. Postaje puki radnik, rudar, zanatlija koji mora izvršiti posao do kraja. Njegova sloboda je tek na mikrorazini, u rečenicama, možda u ritmu, sebi može dati oduška u pridjevima, kovanicama, dosjetkama, ali ne može van okvira, izvan zadanoga.
Piscima pripadaju priznanja za ideju, za stil, za način na koji su razradili ideju, i dakako za taj rudarski napor vođenja ideje do kraja.
Jutros sam u knjižnici uzeo jednu knjigu Miroslava Krleže. Nisam čitao onda kad sam morao u školi za lektiru, kao što nisam pročitao ni puno toga što se moralo. Mogu to i kasnije, bit će vremena, mišljah. To ‘kasnije’ može biti i nikada. Ne znamo koliko je jutara pred nama.
Eto, vrijeme je da počnem čitati ono što je Krleža napisao. Na to me potakao (poticaj je uvijek bitan) jedan ugledni Srbin dalmatinskih korijena. Zove se Branko Dragaš, upravo piše svoju knjigu o Krleži. Sama ta činjenica je dovoljna da se malo zasramiš.
Drugi će o piscima iz tvog naroda, a ti nećeš prihvatiti niti napor upoznavanja s njihovim djelima. I eto mene i Krleže ovog vikenda 🙂
Ne moramo čekati poticaje izvana kako bismo se okrenuli ka čitanju djela domaćih autora. U našem hrvatskom jeziku je skrivena duša hrvatskog naroda, njegova povijest, ne ona omeđena datumima, ratovima, već ona kontekstualna, koja bilježi sve one sitnice iz života, razmišljanja ljudi, filozofiju života, ljepotu življenja, bogatstvo riječi. Sporednim putem tako možemo doći do pozicije kontrolora vlastite prošlosti, one s koje se kontrolira naša budućnost. Samo ako zaplivamo kroz more književne ostavštine naših književnika.
Autor: Son of Alerik, hvala mu na prilogu 🙂