Nekidan smo bili na šatorskoj rasprodaji ispred Lidlove trgovine u Zadru, na adresi Benkovačka cesta 2, gdje se ovih dana prodaju različiti neprehrambeni artikli.
Kako bismo je slikovito opisali? U nekoliko redova poslagane kutije, u dubokim kutijama ispremiješani školski pribor, alat, namještaj, zdjele, obuća (cipele, japanke, patike, gležnjače, papuče…), odjeća (muška, ženska, dječja), donje rublje (muško, žensko, dječje), božićno-novogodišnji ukrasi i dekoracije, igračke, čarape, kostimi…
Mnogobrojni kupci (doduše s maskama, ali bez fizičkog razmaka) nadviruju se ovih dana nad te duboke kutijetine i kopaju, grabe ono što im treba i trpaju u kolica, odlaze odabrane artikle na blagajnu platiti. Ma je li moglo ovo biti malo urednije, organiziranije, pitali smo se. Uzeli smo u ruke nekoliko bespotrebnih artikala kako nas zaštitari ne bi sumnjičavo gledali i krenuli ih platiti. Bila je ovo izuzetno stresna i frustrirajuća kupovina, ispod svake razine osnovnog ljudskog dostojanstva.
Onda smo se sjetili stare crno-bijele fotografije koju je u Facebook grupi Biograd objavio administrator grupe Šime Vulelija. Ove:
Fotografija predstavlja, piše Šime Vulelija, staru zadružnu butigu u Biogradu na Moru, koja se nalazila u kući Matije Miline. Za pultom su njegov otac Tugo Vulelija i pokojna Milka Dominiševa.
„Vrijedi vidjeti kako su se proizvodi slagali po policama“, dodao je Šime Vulelija u opisu fotografije.
Naravno, sve je bilo uredno složeno, kao u apoteci. Proizvodi su se u to vrijeme kupovali na komade ili na deke, kupci bi ih odnijeli u papirnatoj ambalaži, zamotane u tzv. škartocu, čak i paštetu ili marmeladu.
Blagajnica je cijeli račun zbrajala „pješice“ ili ručno, artikli nisu imali kodove, kao ovi danas. Blagajne nisu bile fiskalne, niti je bilo odbitka za pedeve. Kupovalo se i bonovima. Vjerojatno je negdje postojala knjiga u koju su bili upisivani dužnici, kad se kupovalo na dug.
Tih vremena kada se kupovalo racionalnije, ono što svako kućanstvo treba u razumnim količinama i u ekološkom pakiranju. Vremena kada se manje zagađivala okolina, sjećaju se danas oni koji su šezdesetih godina bili djeca .
Zapravo, ambalaža tada gotovo da i nije postojala. Ako bi ponešto bilo u konzervama, one bi se poslije toga dodatno iskoristile ili popularne rečeno – reciklirale, limene primjerice za sadnju đirana.
U Biogradu na Moru je po završetku Drugog svjetskog rata 1945. godine osnovana Gospodarska nabavna zadruga Biograd, koja se 1952. godine transformira u Opću poljoprivrednu zadrugu Biograd. Deset godina trajala je Opća poljoprivredna zadruga Biograd, koja je svoje prodajno-otkupne punktove imala i u drugim naseljima.
(Hotel „Ilirija“, otet vlasniku Karaganjanu 1945. godine, izdvaja se iz Opće poljoprivredne zadruge 1958. godine, a 1969. godine uslijedilo je njegovo rušenje)
Opća poljoprivredna zadruga transformirala se 1962. godine u Zadružni kombinat Biograd na Moru pod nazivom „Danilo Štampalija“.
Kako je vrijeme protjecalo, zadruge se pretvaraju u samostalne radne organizacije s radnim zajednicama, najprije u tzv. OOUR-i (Osnovna organizacija udruženog rada) koje su sedamdesetih godina prošlog stoljeća djelovale u pet sektora: trgovina, turizam i ugostiteljstvo, poljoprivredna proizvodnja, proizvodno-uslužni i financijsko-knjigovodstveni-opći sektor. Biogradske se osnažuju povezujući se sa Zadrom, a zatim u radne organizacije s osnovnom djelatnošću.
Priča je to o vremenu nastajanja moćnih poduzeća u ono vrijeme: RO „Motel Gavrilović“, RO „Metaloprerada“, TT „Prebold“, OUR-i „Primorje“ i „Dalma“ u Biogradu na Moru, tvrtki koje su propale devedesetih godina prošlog stoljeća u procesu privatizacije.
Zahvaljujemo Šimi Vuleliji što je s nama podijelio stare fotografije, one su vrijedni dokument iz vremena povijesti Biograda na Moru