Biograd na Moru, uz hrvatske, okićen i japanskim zastavicama

Svake se godine do ove 4. kolovoza u Biogradu na Moru za Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja održavala Biogradska noć, najveća i najznačajnija manifestacija  u godini.

Biogradska riva i stara gradska jezgra u toj najdužoj noći pretvarala bi se u jedinstvenu pozornicu u srcu Jadrana. Cijeli bogati program započinjao bi defileom svih sudionika programa, uz ples do zore, na pozornicama bi nastupali renomirani izvođači. Duž rive izmjenjivali bi se nastupi mažoretkinja, gradske glazbe, brojnih klapa, folklorista, živopisnih zabavljačkih skupina, brojnih drugih zabavljača, uličnih performera i akrobata.

Svim biogradskim gostima prezentirala bi se izvorna dalmatinska kuhinja, koja pomalo iščezava na Jadranu, a gastro specijaliteti degustirali bi se na otvorenom prostoru uz odličnu ponudu izvornih hrvatskih suvenira.

Sve navedeno bilo bi popraćeno veličanstvenim vatrometom uz brojne druge zvučne i vizualne efekte. Atraktivnim defileom osvijetljenih brodica započinjao bi cijeli taj nebeski piroglazbeni spektakl. Sve moguće kamere i mobiteli bili bi iznad glava, uprti u nebo, kako bi za vječnost zabilježili trenutak sjaja.

Ove godine ničega toga nije bilo, a mi se sa sjetom svega prisjećamo. Globalna pandemija koronavirusa osujetila nam je slavlje, kojeg je ipak bilo u manjoj mjeri u susjednim mjestima.

Dana 8. kolovoza bacili smo biciklom đir po Biogradu na Moru. Duž biogradske rive zamijetili smo japanske zastavice, a hrvatske zastave duž Tuđmanove ulice, na zgradi gradske uprave, ispred hotela Ilirija…

Japanske zastavice tu su iz razloga što se u Biogradu na Moru, poslije dana u kojoj Hrvatska slavi svoju pobjedu u VRO Oluja, redovito obilježava obljetnica pada atomske bombe na  japanske gradove Hirošimu i Nagasaki.

Postoji dokumentarni film „Suza u oku“ Igora Dominisa u kojem Božidar Rebić, dok gledamo brojne autentične snimke ratnih razaranja Biograda, govori:

„Ne možemo ne prisjetiti se biogradske ratne drame života u skloništima. Pod neprestanom četničkom vatrom dojučerašnjih susjeda, uz pomoć skrbnika „velike Srbije“, dugih dana i mjeseci bez struje, a bez vode cijeli rat. I što je najgore, nevinih žrtava ubijenih tisućama granata koje su iz neposredne blizine ispaljene na grad i okolicu. U Biogradu je stradalo od zločinačkih granata oko 900 objekata, zapravo svaka treća kuća. Materijalne štete su ogromne a procjenjuju se na preko 3 milijuna i 700 tisuća njemačkih maraka. Šteta će se popraviti, ali trag na dušama ostaje i trebat će dugo vremena da rane zacijele.“

Film završava riječima koje najbolje dočaravaju što je Biograd na Moru zapravo slavio u najdužoj noći te se navode imena poginulih hrvatskih branitelja kao žrtvu koju je pretrpio:

„Nakon velike ljetne „hrvatske Oluje“ kada su kao u priči pometene nečiste sile zla, ovaj grad je poput mnogih drugih hrvatskih gradova dočekao mir i toliko žuđenu slobodu. Biograd je žrtvovao sve za slobodu, da bi danas u ponosnom siromaštvu sa nezacijeljenim ratnim ranama očekivao sretnije dane. Na širem prostoru grada bilo je preko 60 poginulih, preko 150 ranjenih, a sam Biograd dao je 22 žrtve. Prisjetimo se naših najmilijih, koji su dali ono najvrjednije – ljudski život. Sjećajmo ih se sa Božjim blagoslovom.“

Biograd na Moru sve do ove godine slavio je ovu pobjedu kojom je napokon u miru mogao dočekivati sve svoje goste između ostalih i iz dalekog Japana. I Biograd na Moru možda najbolje može razumjeti strahote rata koji je preživio Japan nuklearnim napadima na njegove gradove.

Ali, dok je na najvažniji dan koji je u narodu bio prepoznat kao razlog za slavlje u Biogradu na Moru vladao muk i duga mračna noć, sudeći prema izvješću Velimira Brkića za Zadarski list od subote,  u Biogradu na Moru po 11. put upriličena je svečanost povodom 75-godišnjice pada atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki.

I tu su isplivala ona dvostruka mjerila za zaštitu od koronavirusa.

Prema fotografiji koju je Velimir Brkić objavio na svome Facebook profilu vidimo da na svečanosti, gdje su Njenu Ekselenciju Misako Kaji, veleposlanicu Japana u Hrvatskoj, dočekali zamjenici biogradskog gradonačelnika i zadarskog župana, Marijan Stopfer i Šime Mršić, zamjenica predsjednika Gradskog vijeća Ivana Stamičar, gradska pročelnica Drina Bešenić, bila je tu i prevoditeljica Jasminka Bajlo, vidimo da tu nema nikakve fizičke distance, a kamo li one propisane od najmanje jednog i pol metra.

Fotografija koju je Velimir Brkić objavio na svome Facebook profilu. na njoj su slijeva nadesno Drina Bešenić, Jasminka Bajlo, Ivana Stamičar, Marijan Stopfer, NJ. E. Misako Kaji, Velimir Brkić, Šime Mršić

Nazočni su kod spomenika ždralu u bazen s laticama cvijeća upalili i pustili lampione.

Gradonačelnik Biograda na Moru, Ivan Knez, se s tajanstvenim društvom, a prema pisanju Velimira Brkića društvo su mu činili uvaženi gosti i saborski zastupnici, ovom prigodom udaljio od mjesta događaja i ljetne gužve.

U knjizi „Velikosrpska agresija na Hrvatsku 1990-ih“ autora Ante Nazora, na stranici 329., navodi se službeni podatak kako je Japan dao jednog dragovoljca Domovinskog rata koji se borio na hrvatskoj strani.

U istoj knjizi nalazimo kako je Japan priznao Republiku Hrvatsku 17. ožujka 1992. godine, poslije Rusije, prije SAD-a. Bilo je to otprilike pola godine od prvih napada na Biograd na Moru i do tada su nas mnoge države već međunarodno priznale.

Negdje smo pronašli podatak da je japanska političarka Chieko Nohno, bivša zastupnica Gornjeg doma i ministrica pravosuđa, posjetila Hrvatsku ubrzo nakon završetka Domovinskog rata kako bi pružila podršku i svu potrebnu pomoć Hrvatskoj.

Japanskim zastavicama duž rive Biograd na Moru slavi tog jednog državljanina Japana koji se u Domovinskom ratu borio na hrvatskoj strani i sve te ljude koji su pomagali Hrvatskoj kad je bilo najteže. Također u ime organizacije „Gradonačelnici za mir“ (Mayors for Peace), u funkciji dopredsjednika i jedinog hrvatskog grada člana Predsjedništva navedene asocijacije, iskazuje poštovanje žrtvama prve atomske bombe u povijesti bačene na Hirošimu 6. kolovoza 1945. godine i tri dana poslije i na Nagasaki.

Podsjetimo što se dogodilo kobnog dana prije 75 godina.

Na Hirošimu je dana 6. kolovoza 1945. godine u 8:15 sati po mjesnom vremenu američki bombarder B-29 „Enola Gay“ iskrcao uranijski eksplozivni uređaj s visine od oko 10 kilometara. Atomska bomba pod nazivom „Litlle Boy“ teška 4090 kg toga dana bačena je na Hirošimu i detonirala je na visini od 580 metara. Najveći dio grada uništen je u toplinskom valu proizvedenom eksplozijom bombe čija je temperatura dosezala i do 4000°C te je uništeno na desetke tisuća života. Osim što je odmah uništeno 90% grada, procjenjuje se da je u prvom naletu do 80 tisuća ljudi poginulo, dok je mnogo ljudi kasnije pomrlo od posljedica eksplozije i radijacije, tako da je konačna brojka stradalih tada bila mnogo veća. Prema procjenama Japana iz 1968. godine 250 000 stanovnika Hirošime umrlo je odmah nakon eksplozije ili u roku od idućih pet godina zbog posljedica bolesti uzrokovanih radijacijom.

Ovo prvo bombardiranje atomskom bombom izvelo je Ratno zrakoplovstvo SAD-a, a sam čin odobrio je predsjednik SAD-a Harry Truman prepustivši generalu Carlu Spaatzu da sam odabere ciljeve. Premda su neki dužnosnici nagovarali Trumana da se atomska bomba baci na neko nenaseljeno mjesto, drugi su zagovarali da se bez upozorenja ipak izbaci na neki grad. I tako je za cilj odabrana Hirošima, a tri dana poslije spletom okolnosti i Nagasaki. Japan se predao 6 dana poslije tih napada, a SAD se nikada nije ispričao za napade. Sam čin i danas je kontroverzan, premda je njime okončan 2. svjetski rat.

Eksplozije atomskih bombi u Japanu promijenile su čitavu svjetsku povijest. Odavanjem počasti žrtvama u Japanu, šalje se poruka kakav svijet želimo.

Gradonačelnici za mir ili „Mayor for Peace svjetska je organizacija koja danas broji 7 921 grad s oko milijardu ljudi iz 164 zemlje i regije svijeta, a biogradski gradonačelnik, kao njezin potpredsjednik, drugi je čovjek te najveće svjetske nevladine organizacije.

Organizacija nastoji podići međunarodnu svijest javnosti o potrebi ukidanja nuklearnog naoružanja, doprinijeti ostvarenju istinskog i trajnog mira u svijetu, radeći na uklanjanju gladi i siromaštva, podržava ljudska prava, zaštitu okoliša i rješava druge probleme koji prijete mirnom suživotu…Ili bi tako barem trebalo biti, jer tako piše u opisu same organizacije na njenim službenim stranicama.

A koliko se po tom pitanju od svega čini na širem biogradskom području?

Koronavirus izgleda postaje tek izgovor za mnogo toga.

Iz dana u dan raste nezadovoljstvo načinima rješavanja problema građana i nedostatkom kulture. Sretni smo i kad nas lokalni vandali puste na miru i ne rade nam materijalne štete. Sretni smo i kad ne plaćamo bizarne naknade i one naknade za izmišljene prekršaje kojima se puni gradski proračun. Iz naše perspektive to nije grad koji istinski podupire mir i sve ostalo što je prethodno navedeno.

A što mislite, je li se za Biogradsku noć 4. kolovoza ipak moglo nešto više učiniti i nekako je ove godine obilježiti, makar u manjoj mjeri osim uz hrvatske zastave na simboličkoj razini?