Večernji list u srijedu, 20. svibnja 1992. godine donosi novinski članak pod naslovom „Noć užasa“ gdje piše o divljačkom napadu na Zadar i njegovu okolicu u kojem je poginulo šest, a ranjeno deset osoba. Članak govori o životu bez struje i vode. U članku se nabrajaju poginuli i ranjeni civili i hrvatski branitelji. Među njima je bilo i maloljetnih osoba, djece.
Prema navedenom članku Večernjeg lista u noći s ponedjeljka na utorak 18. i 19. svibnja 1992. godine poginuli su civili Olga Pantalon (43) iz Zadra, Slavko Majstorović (42) radnik iz zagrebačkog „Viadukta“, Neđo Gagić iz Biograda, te hrvatski vojnici Miljenko Bučić (33) iz Galovca, Ante Rudan (34) iz Zadra i jedan neidentificirani vojnik na biogradskom dijelu ratišta. U zadarski Medicinski centar dopremljeni su ranjeni civili: Svetko Pantalon (73), Željko Jurlina (34), Ivana Žunić (19), Miloš Surtov (43), Muhamed Alić (37), Željka Letinić (15), Mirko Nadinić (60) iz Galovca i još tri hrvatska vojnika.
„Granate padaju po Biogradu, ubijaju ljude, ranjavaju prirodu, ruju ulice, ruše kuće, potapaju brodove.“, opisuje u svom ratnom svjedočanstvu objavljenom u knjizi „Snaga ljubavi: činiti dobro“ psihologica iz Osnovne škole Biograd, Danica Dominis.
Jedan od ubijenih granatom jest Nediljko (Nedjeljko, Neđo) Gagić (28.1.1975. – 18.5.1992.), mladić koji je nekoliko mjeseci nakon što je navršio 17. godinu poginuo tijekom iznenadnog granatiranja Biograda na Moru, u Splitskoj ulici, gotovo u samome centru grada.
Dogodila se ova tragedija dana 18. svibnja 1992. godine, samo dan nakon što je započela operacija “Jaguar” u kojoj su hrvatske su snage, redom domicilne postrojbe, u pomno planiranoj akciji nakon šest dana slomile obranu agresorske vojske i 22. svibnja 1992. zauzele brdo Križ, dominantnu uzvisinu u zaleđu Bibinja i Sukošana. Topnički napadi na gradove Zadar i Biograd na Moru te okolna mjesta bili su odmazda za akciju hrvatskih snaga u kojoj napadač agresor (dio pobunjenih Srba u Hrvatskoj potpomognutih ljudstvom i teškom artiljerijom srpsko-crnogorske JNA) nije birao ciljeve ni sredstva, niti je poštivao međunarodnu ratnu konvenciju, niti se držao bilo kakvog ratnog prava i običaja u odnosu na civilno stanovništvo.
Poginuli mladić Nediljko (Nedjeljko, Neđo) Gagić i, po svemu sudeći, bio je prva civilna žrtva Biograda na Moru u Domovinskom ratu. Večernji list ga spominje ga po nadimku, kao Neđu. Njega (i ne samo njega) u svom ratnom svjedočanstvu prisjeća se psihologica Danica Dominis.
„Kroz glavu mi sada prolaze slike mojih poginulih učenika, vedrih, bezbrižnih, nasmijanih, u školskim klupama, na izletima: Nade, Luka, Marija, Ante, Danijela, Lidija, Nediljko, Darko…, prijatelja i poznanika: Branimir, Siniša, Nikica, Ivica, Neven, Ivan, Željko, Berislav, Hrvoje, Nikola, Dragan…te mnogi neznani mladići.“, navodi Dominis.
U velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku prema podatcima Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata poginulo je u Hrvatskoj 402-je djece, a 1 260 ih je ranjeno, od kojih mnoga s trajnim posljedicama većeg ili manjeg stupnja invalidnosti..
Poginula djeca u Domovinskom ratu tek od prije nekoliko godina imaju spomenik u Slavonskom Brodu nazvan “Prekinuto djetinjstvo.” Spomenik kroz motiv puzzlea, u kojoj nedostaju dva komadića slagalice, simbolizira nedovršene životne slagalice i nedoživljene mladosti prekinute ratom. Slavonskobrodski spomenik je inače i mjesto na kojem se svake godine u svibnju okupljaju roditelji i najbliža rodbina ubijene djece kako bi položili cvijeće i zapalili svijeće za najmilije i najnevinije.
Na području Zadarske županije poginulo je 22. djece. Oni su zahvaljujući zadarskoj Udruzi civilnih stradalnika Domovinskog rata prvi u Hrvatskoj koncem 2019. godine dobili slikovnu monografiju gdje s navedena njihova imena:
Ante Baković (1984-1992), Marija Baković (1982-1992), Danijel Čirjak(1986 – 1992), Jure Čirjak (1988-1994), Marijo Uskok (1979-1993), Marko Majica (1982-1994), Tomislav Sučević (1973-1992), Perica Turčinov (1976-1991), Martina Bibić (1984-1993), Šime Baričić (1990-1993), Goran Čengić (1987-1992), Davor Zelić (1975-1993), Dubravko Rnjak (1977-1991), Hrvoje Perić (1975-1991), Jure Gospić (1984-1991), Marin Karamarko (1980-1993), Miljenko Šljepica (1979-1993), Nedjeljko Gagić (1975-1992), Vladimir Vrkić (1980-1995), Mira Erstić (1975-1993), Slobodan Čengić (1981-1992).
Ime jednog djeteta ostalo je javnosti nepoznato jer su tako odlučili njegovi roditelji.
Predsjednica Udruge civilnih stradalnika Domovinskog rata Zadarske županije Ljubica Krcić u svom je govoru prilikom predstavljanja monografije javnosti potkraj prošle godine navela kako je ovo prva monografija fotografija ubijene djece u Hrvatskoj, koju nije bilo lako pripremiti kako bi se možda nekome moglo činiti.
„Trebalo je doći do točnih podataka o rođenju i smrti djece, kao i do njihovih fotografija. Da je to bio težak zadatak govori i činjenica da za jedno dijete, najmlađu žrtvu Domovinskog rata na području Zadarske županije, koja je imala samo tri godine, roditelji nisu imali fotografiju. Za jedno dijete roditelji nisu željeli javno dati ni podatke ni fotografiju, što moramo poštovati.“, kazala je Ljubica Krcić, naglasivši da joj je predstavljanje ove zidne monografije najteži zadatak koji je do sada imala kao predsjednica Udruge.
Monografija će na zidu u prostorijama ove aktivne udruge biti izložena kao trajni podsjetnik na 22 najmlađe žrtve poginule na ovom području.