Većini nas predstavlja problem kako izgurati mjesec do kraja, a da zadnjeg dana prije plaće imamo za kavu. Razlog za to su premale plaće s jedne strane, previsoki troškovi s druge strane. Svakodnevni život je stalno natezanje s tom vagom kojoj su na jednoj strani prihodi, na drugoj troškovi. Nabacimo malo na prihodovnu stranu i vaga bi trebala biti u plusu, kad se ono pojavi nekakav trošak i baci vagu u minus.
Uvijek imamo opravdanje za svoje financijsko stanje:)
Ipak, nisu svi ljudi nedisciplinirani i ne troše svi više nego što zarađuju. Neki troše manje pa na kraju mjeseca imaju višak prihoda. Štede. Riječ je o škrtim ljudima, procijedit ćemo kroz zube jer ‘što imaš od života’, ‘tko će stalno misliti o novcu’, ‘čemu štednja’…
Uvijek su sumnjivi likovi koji nam pokazuju da se može i drugačije. OK, oni mogu, mi ne možemo. Njima je lako, nama je teško. Oni nemaju naše probleme pa mogu. Ajde, neka je sve to točno, no to su i dalje samo opravdanja.
Istina je da smo svi mi ne samo potrošači, nego i ulagači. Ulažemo svoj kapital (ovo ‘kapital’ bi trebalo biti smiješno jer kako crkavicu nazvati kapitalom, hehe) kojeg smo stekli ulaganjem svog najprije vremena pa znanja, vještina (u koje smo također ulagali vrijeme) truda. Kad s liste svojih ‘ulaganja’ maknemo nužne troškove za hranu, stanovanje, odjeću, obuću, ima li ostatka prihoda, riječ je o našem kapitalu kojeg ulažemo.
Kao i svaki kapital, tako i ovaj minimalni, ali naš, ima potencijal i intenciju da se uveća. Ulažem 100 da bih dobio 110, recimo. Naš mizerni kapital se tako po svojoj biti ne razlikuje od onih milijuna i milijarda o kojima slušamo i gledamo po TV dnevnicima. No, i prije želje za svojim rastom, kapital ima jednu u sebe ugrađenu karakteristiku – potrebu za samoočuvanjem. Ako ne može rasti, barem da ne bude manji, da ne gubi vrijednost.
Ovo nam je već bliže jer se prepoznajemo u ovom ‘samoočuvanju’, to je i naša urođena osobina za koju je zadužen reptilski mozak. Ne samo bliže, već i draže, promatramo li same sebe kao svoj kapital, što je u stvarnosti i jesmo. Sad bismo mogli sve one besmislene troškove zbog kojih na kraju mjeseca (neki i puno prije kraja) nemamo lipe upisati ispod ‘ulaganje u sebe, svoj kapital’. I sve one ture pića, litre alkohola od kojih nam je bilo loše, sve one kave zbog kojih nam je rastao krvni pritisak, tresle se ruke staviti pod ‘ulaganje’? Ovisi.“ Neke bismo mogli, neke ne bismo jer smo pili s ljudima od kojih ćemo sutra…ovo i ono“ – ovo je netočno. Nikakvo ulaganje u sebe (točnije – ulijevanje u sebe) koje tijelu čini štetu nije pametno ulaganje, već gubitak, dvostrani, novca i tjelesne štete.
Da skratimo, svako ulaganje zbog kojeg će nam se proširiti vidici, uvećati znanje, očuvati tjelesne sposobnosti jest pametno ulaganje. Pa to mogu biti i putovanja na kraj svijeta, potrošit ćemo puno, ući čak i u minus, ali ćemo doći otvoreniji idejama iz kojih će onda proizaći dobit, recimo. Mogu biti i odlasci zubaru, u teretanu, u polje, u vinograd,. Može biti i čitanje knjiga – saznajemo više, postajemo sposobniji primjećivati stvarnost oko sebe, razdijeliti mišljenje od činjenica, činjenice od njihovih interpretacija.
U tom dugoročnom aspektu, klipove pod noge nam bacaju oni kratkoročni koji se tiču svakodnevne potrošnje, naših sklonosti, navika. Za ove druge, na raspolaganju su nam, osim vlastitog razuma i hrpe knjiga o samopomoći, o pametnom trošenju. Znamo već – ne smijemo koristiti u kupnji nikakve kartice, već samo gotovinu, ne smijemo kupovati na rate ono što možemo platiti odjednom, itd.
Dakle, imamo dosad dvije vrste kapitala. Jedna smo mi sami, a druga je onaj klasični koji se izražava u novcu. Kako god moramo pametno ulagati ovaj drugi kapital, tako moramo ulagati u onaj koji ga omogućava – nas same. Ako smo uložili u same sebe, u svoja znanja, vještine, tjelesne sposobnosti, stvorili smo preduvjete i za ostvarivanje dovoljne zarade da bismo ostvarivali višak prihoda nad rashodima, odnosno stvorili kapital u novcu. Koliko smo više uložili u kapital koji se zove ‘ja’, toliko više kapitala u novcu stvaramo. Kojeg onda ulažemo u materijalne vrijednosti koje imaju malo duži rok trajanja ili garantiraju povrat i rast kapitala.
Na kraju priče nekako moramo doći do zaključka o ukupnom kapitalu i njegove definicije – naše najveće bogatstvo jest u znanjima, vještinama koje smo stekli te u odnosima koje smo razvili s ljudima. Ostanemo li ikad bez materijalnih vrijednosti koje smo naslijedili ili stvorili sami, uslijed više sile (potresa, poplave, rata, udara kometa), ostaje nam najveći kapital na svijetu – mi sami sa svim ovim znanjima i odnosima s drugim ljudima koje smo dosad stekli. Iz njih će opet proizaći materijalne vrijednosti oko nas.
Zato jer je njihov izvor u nama.
Sudbinski je važno očuvati čistoću tog izvora.
Ne očuvamo li tu čistoću i bogatstvo, uvijek možemo optužiti kapitalizam, sustav, državu, višu silu, bilo koga i ne prihvaćati odgovornost za vlastitu sudbinu.
Autor: Son of Alerik, hvala mu na prilogu 🙂
Fotografija/ilustracija: Privatni album