Ovih dana navršila se i druga godina od izlaska knjige o kojoj ćemo ovom prigodom zapisati nekoliko rečenica, pokušati dočarati jednu jedinstvenu atmosferu s biogradske promocije i predstaviti autora, jer mi smo u Biogradu na Moru prigodno obilježili taj jubilej, hoću reći, knjiga još uvijek izaziva golemu pozornost.
Knjiga „Baština – kako sam preživio splitske devedesete i prvih 10 godina TBF-a“ predstavljena je u Gradskoj knjižnici Biograd na Moru povodom Mjeseca hrvatske knjige u četvrtak, 7. studenog 2019. s početkom u 18 sati. Autor knjige je jedan od osnivača The Beat Fleeta i pokretač urbane splitske rap scene s početka devedesetih, a također i jedan od osnivača klape Iskon i pokretač i frontmen grupe Libar. Uz autora, gost na promociji bio je i sociolog doc. dr. sc. Krešimir Krolo s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru. U nadasve zanimljivom susretu i jednoiposatnom druženju te razgovoru o knjizi, i ne samo o knjizi, samim time dotakli smo se brojnih društvenih tema i proširili vidike.
Ravnateljica biogradske knjižnice, Tihana Jurišić, lijepo je zahvalila svima koji su tu večer stigli na promociju i pozdravila goste i publiku. U ime knjižnice predstavila je goste u kratkim crtama baš kako joj ime sugerira, tiho i nenametljivo, što je sušta suprotnost onoj staroj ravnateljici, njenoj prethodnici i njenom načinu moderiranja, a koja bi cijelu večer suvereno vladala malenim teritorijem knjižnice, dominirala i često puta, možda nesvjesno, zasjenila goste.
„Mjesec hrvatske knjige odvija se pod motom „U ritmu čitanja“ s glavnom temom „glazba“, pa kad je u lipnju objavljena tema, prvo što mi je palo na pamet bila je knjiga „Baština“. Do tada još nisam bila pročitala knjigu, ali kao istinski obožavatelj TBF-a i, kao što je g-din Čelan napisao, da je TBF zasebna institucija koja je služila kao zadnja linija obrane od ništavila, koja je u perfektu ali je apsolutno primjenjiva i u sadašnjosti, slažem se s ovim, tako da mi je ovo večerašnje gostovanje nastalo iz potpuno subjektivnih i, bit ću iskrena, sebičnih razloga. Nadam se da mi to nećete zamjeriti.“, kazala je Tihana Jurišić i nastavila:
„Nikola Čelan je zaista jedna svestrana osoba, s mnogim zanimanjima u svojoj biografiji, upravo sam saznala i za jedno novo – dostavljač hrane između ostalog, a ako ćemo nabrajati ovako redom: diplomirani novinar, glazbenik, jedan od osnivača TBF-a, začetnik grupe Iskon, član još nekoliko bendova, scenarist i, po mom osobnom nekom viđenju, jedan kulturnjak. Knjiga „Baština“ je jedna vrst Čelanove autobiografije, ispričana iskrenim i kritičnim tonom koja daje mnogo širu paletu tema nego što bi čitatelj očekivao. Iz ove knjige nećete saznati samo svakakve zanimljivosti o nastanku TBF-a, njihovim počecima, uspjesima, već će te dobiti široku sliku o Splitu ’90.-ih godina prošlog stoljeća. Priča je to o generaciji koja je odrastala u okrilju rata, na ulicama, okruženoj drogom i alkoholom. Isto tako, to je priča o prvim ljubavima, izlascima, pijanstvima, svirkama, ponekim sukobom na tadašnjoj glazbenoj sceni, nekim poznatim osobama, ponašanju društva, političkoj situaciji i korupciji. Dakle, čitava paleta tema, međutim, očito je iz knjige da niste sve rekli.“, obratila se gostu Čelanu, „Na par mjesta kažete „ali to je tema za neku drugu knjigu“. Pa Vam se mi odmah sada javljamo da smo otvoreni za promociju te druge knjige. Slobodno nam se javite.“
Uslijedio je u knjižnici smijeh, a Čelan je spremno prihvatio i kratko odgovorio: „Baština 2“ je u planu.“
„Kao što sam već rekla i čuli ste, to je širok spektar socioloških pitanja i tema, zato je s nama doc. dr. sc. Krešimir Krolo sa Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru koji će nastaviti ovu večer. Prije toga, ja imam jedno pitanje , to me je oduvijek jako zanimalo, ne znam hoćete li Vi znati odgovor na njega, ali fascinira me hrvatska glazbena scena koja je velikom većinom iz Splita, ja ne znam, 60-70% čini mi se u tom broju, reći. Jako me zanima do čega je to? Je li to do Splitskog zraka, vode, Huljića ili do splitskog stanja uma?“
„Vjerovali ili ne, ja sam sinoć razmišljao o tome, osim prirodne nadarenosti, tehnički obdarenosti, zraka doslovno, to nije bezveze rečeno, do antropoloških osobina koje izrađuju fantastične pjevače, pogotovo recimo ovaj klapski đir, što je drugi dio, nakon ove priče iz „Baštine“. Ta priča klapska, di je bilo osnivanje klape „Iskon“, a nakon toga i „Libra“, koji sam zapravo 10 godina vodija, što je sve iz te klapske priče izašlo. Znam da su, recimo, najjači pjevači Šprljić, Prijić…U njima je postojala neka antropološka dimenzija. Na stranu to, nego sinoć sam baš razmišljao o tome. Glazba je nama u Splitu, našoj generaciji značila, a mi smo vokalni X-eri, X-generacija, a to se već danas pogubilo, ali nama je glazba značila nekakav poredak. Poredak koji je, jer mi smo imali urođenu averziju prema politici, jer su nas političari u startu razočarali. Rasturili su nam jedino ono naše kako god bilo, što god bilo i što god se izdogađalo. Izgubili smo povjerenje u politiku. Najveća uvreda tada je bila imati ikakvu veze, dodira i to je bilo ono, bljak. I mi smo preko glazbe stvorili novi poredak unutar kojega smo imali svoje hijerarhije, svoje vrednovanje osobno. I svoju moć. To je bio poredak moći, kao što se sociološki poredak najčešće na hijerarhijskoj ljestvici i događa. Tako da smo mi već u startu odustali od politike koja je nekakav vidljivi, legitimni poredak moći. Glazba je nama značila ne baš doslovno to, nekakav utjecaj na svijet, utjecaj na svemir, svijest o sebi kao nekakvim subjektima djelatnim, koji se slažu u te nekakve strukture moći. I mislim da je to užasno, užasno bitno, jer rijetko tko, mi smo generacijski sudbonosno povezani, mi smo generacija MTV-a, i nas je glazba definirala kao osobe. I ja dan danas to u sebi osjećam i primjećujem da je meni moje glazbeno stvaralaštvo, pjesma koju sam napravio, da je to znak moje osobne vrijednosti. Gledao sam one ekstremne sportove na YouTube-u i penjače u neki smjer sumanuti, što ti ljudi rade i kada ga pitaju zašto to radiš, dovodiš se u pogibelj izravnu, a to mu je neki „self word“ izričaj, to mu je onaj osjećaj vlastite vrijednosti. Nama je taj poredak, našoj generaciji u našoj mikrocjelini sve što je bilo vezano za MTV zbivanja. „Baština“ jako detaljno obrađuje u toj našoj maloj, sabijenoj, mikrocjelini, ratom okruženoj, sve je to dodatno dobilo na težini. Tu bi Krešo mogao puno toga kazati“, odgovorio je Čelan.
Dr.sc. Krolo je započeo: „Nezgodno je nakon ovog gustog, detaljnog opisa. Sociologija tu „ubije“ svu zabavu. Naše analize su dosadne, ali mislim da stvaraju neke druge perspektive, jer ono što je Nikola rekao ima podloge. U sociologijise koriste dva pristupa da bi se objasnilo kako se stvari razvijaju, kako dolazi do nekih mijena, pogotovo kada su u pitanju mladi naraštaji. I nas taj generacijski pristup, tamo di se govori o „boomerima“, Baby boom generaciji, generacija X koja dolazi nakon njih, koja je bila malo izgubljena, pa sad milenijalci, i ona pokušava naći unutar jednog vremenskog razdoblja smjestiti zajedničko iskustvo. Znači, to je MTV, svi smo imali MTV, svi su bili otvoreni nekim kulturnim poticajima i impulsima. Međutim, kada uđete u to, meni super kod „Baštine“, kad uđete detaljno u tu jednu introspekciju, osobnu, to iskustvo, doživljaje, taj pokušaj da se oživi cijela ta priča, vi u stvari vidite kroz dosta tih finih detalja, finih razlika, da je to isto jedno iskustvo bilo specifično i unutar generacijsko. Postoji jedna razlika i sigurno ima među nama, među našom generacijom ljudi koji će reći „ma o čemu vi pričate?!“, a ja mislim ne da to nisam osjetio ne da nisam bio dio toga. Moje iskustvo je kao nekoga koji, kao s mobitelom, ima skroz jednu drugu percepciju. I to je, recimo, bitna jedna stvar kada se govori o Splitu kao rasadniku talenata. Rekao sam da ne postoji grad koji ima bolje ime od toga, znači taj Split, jer on stvarno ima tu jednu podijeljenost, jedan rascjep koji ga s vremenom strašno muči i ne da mu da, recimo, bude koherentan. Ali istovremeno je izvor nevjerojatnih kreativnih iskoraka. Jer u tom prijeporu, u tom stalnom pregovaranju, konstantnom sukobu različitih stilova, različitih čak i u ono doba, klasnih stvari. Vi ste imali Split koji je centar bio, pa se krenuo razvijati u jugoslavensko periodu, ta urbanizacija, industralizacija, premještanje, izlazak iz ruralnih prostora u ovu industrijsku zonu koja je bila u Kaštelanskom zaljevu, dolazak, uključujući i mojih roditelja, iz zaleđa Splita, da bi tražili život tamo. Vi imate izravan jedan sukob tamo već dva potpuno različita kulturna koda. Jedni koji su se naseljavali tamo, koji su imali druge ukuse, druge elemente, koji nisu, recimo MTV doživljavali, ali jesu doživljavali „Azru“. A nama je već tada „Azra“ bila ono „daj nemoj me s tim smarati“. To je neka druga priča, tražili su se novi oblici. Tu je postojala razlika i čak se ovdje negdje vide ti elementi tog sukoba.“.
Doc. dr. sc. Krolo nastavio je govoriti o pripovijestima i sociološkim analizama britanske kulturne scene koje govore o sukobima između djece i mladih koji su bili različitih klasnih skupina. Jedni su bili radnička, vezane za tvornice, drugi su bili više ovaj upravljački dio, npr. vezano uz banke i ostalo. Imali su drugačije potrebe u glazbi, kulturi, odijevanju. I oni su se često sukobljavali, što je i ovdje bio slučaj. Otkrio je da je i on sam dio scene te da ga u nekom elementu ima u knjizi.
„Morali ste proći jedan jedan vrlo trnovit i težak put da bi bili na neki način prepoznati i na kraju prihvaćeni i kanonizirani unutar te jedne kulture. Tako da je u Splitu to uvijek, rekao bih, rascjep različitih tih utjecaja, onih koji su predstavljali ljude koji su došli u tom velikom procesu migracijskom, u jednom periodu nečega što se u sociologiji naziva modernizacija, prelazak iz jednog društva, poljoprivrednog, agrarnog, u industrijsko, dolazak u taj grad koji je promijenio jednu političku strukturu, imao je svoje autohtono stanovništvo, stanovništvo koje je dolazilo s otoka. I cijeli taj intenzivan spoj je na jednom malom prostoru. Nije bila izražena prostorna udaljenost, segregacija. Tu su se ti svjetovi, koncepti sudarali. I oni su često znali biti kreativni. Onda bi znala biti klapa koja se miješa s rockom, blues koji se miješa s klapom, dalmatinskom pjesmom, elektronika koja izlazi iz toga i dobijete jedan drugi element.“, zaključuje doc. dr. sc. Krolo i ističe: „Ono što je najvažnije u cijeloj toj priči je nostalgija. Marjanović iz Pule s pustom dokumentacijom zaziva Pulu koja je bila prije, Pula kao punkerski grad, Split se vraća u ’80.-e i ’90.-e, Zagreb se sjeća svog Novog vala. Zato su knjige i napori oko toga jako važni, one su nam testament onoga što smo imali i onoga na čemu bismo trebali inzistirati, bez obzira koliko bilo velika i mala sredina, nešto što nam je bilo jako vrijedno, nešto što nas kao društvo i jednu kulturnu cjelinu čini u stvari bogatijima.“
Doc. dr. sc. Krolo je otkrio kako ga je Čelanova knjiga inspirirala te ima želju napisati socijalnu povijest razvoja jedne specifične splitske priče, jednog nevjerojatnog raspona koji odražava različite okolnosti, različito iskustvo, različite situacije u kojima su se izvođači našli, počevši od rap scene koja je započela s TBF-om, Grafitima, a završava u obliku Vojka, Kreše Bengalke, Kiše metaka.
„Ono što je TBF kroz Trilogiju jada ispričao u ime aktera, sada su ti akteri progovorili. To je po meni jako zanimljiva stvar. Prema tome oni su dobili svoj glas, govore o toj ulici na jedan način koji je nevjerojatan.“ , ističe doc. dr. sc. Krolo, dok objašnjava zbog čega smatra da je Čelanova knjiga bitna. On smatra da je knjiga bitna između ostalog zbog svih koje zanima zašto je Split danas kakav je, na koji način umjetnici progovaraju o nekom svom iskustvu, kako nastaje nekakav kulturan i vrlo specifičan sadržaj.
„Znači, ne morate biti znanstvenici, ne mora vas zanimati ni antropološki, ni kulturološki, ni sociološki ova tema, ali dobijete detaljan prikaz onoga kako je izgledalo živjeti u takvom kontekstu. I ono što je najzanimljivije u ovom kontekstu sada kada ga uspoređujete, mislim da bi bi bio oskudan u resursima. Jedino što smo imali tada, danas mladi imaju manje prostora. Imali smo neki prostor gdje smo se okupljali, negdje gdje smo mogli svirati, a to su elementi koji su savim nestali. I alternativni neki klubovi, ali i Peristil, prostor koji je bio zajednički sada je do kraja pretvoren u spektakl turistički i monetiziran. I tog muvinga više nema na taj način.“, govorio je doc. dr. sc. Krolo i o detaljnom prikazu složenog odnosa između struktura u knjizi te je potom pročitao odlomak iz knjige.
Ono što zamjera autoru knjige, Čelanu i Buljanu, nekadašnjem intendantu HNK Split čiju je prvu godinu u kazalištu obilježila predstava „Baš beton i stupovi društva“ koju je radio upravo s TBF-om, jest nedostatak snimke predstave.
Pretpremijeru predstave i svoj prvi nastup izvan Splita TBF je, naime, imao u Zadru, 1995. godine u klubu Forum, a predstava se odigrala u lipnju 1999. godine u crkvi sv. Dominika, na poluotoku.
Čelan se sjeća da je postojala jedna jedina snimka predstave i to je upravo bila pretpremijera u Zadru: „To je bilo 1999. godine u lipnju, festival Zadar snova, predstava je trajala 3 sata i 10 minuta, kasnije smo je srezali na 2.5 sata. Ta predstava je tada snimljena i to je bila jedina snimka predstave koja je nestala misteriozno iz Buljanove kancelarije. To je najveći kulturocid koji nam se dogodio. Za tu predstavu smo se pripremali spartanskom disciplinom, znači 3 mjeseca svakodnevnih proba po 5, 6, 7, 8 i više sati dnevno. Predstavu na pretpremijeri izveli smo nakon probe. Izašli smo tada s bine da publika uđe i onda smo je odigrali cijelu pretpremijerno, a to znači da smo 6 sati i 20 minuta igrali gotovo neprekidno.“
S druge strane, doc. dr. sc. Krolo govorio je o svome iskustvu spomenute predstave: „Ja se dan, danas sjećam te predstave kao da je jučer bila. Bila je toliko intenzivna, bila je toliko originalna, bila je nevjerojatno relevantna i u knjizi je spomenuta. Žao mi je, što je meni velika zamjerka, trebao bi s Buljanom vidjeti gdje je to nestalo, što danas ne postoji nikakav trag toga, jer bi predstavu bilo zanimljivo i danas pogledati.“
Čelan je progovorio o motivima za nastanak knjige, a jedan od glavnih motiva bio je njegov revolt prema generaciji koja dolazi danas, usmjeren prema milenijcima čiji je bitan nedostatak opća nezainteresiranost, kultura koja se danas banalizira i zasniva na vanjštini.
„Jedino što je zajedničko nama i njima su Skalice ispred Bobisa u Splitu“, zaključuje.
„Ono s čim se ne mogu pomiriti jest činjenica da je čitava jedna generacija, bar onaj njen dio što je, srećom, preživio rat, jednostavno preskočena, zanemarena i gurnuta u zapećak, dok se život generacija prije i nakon nje nastavio nesmetano odvijati. (…) Pravi pakao za nas nisu bile devedesete – kako nas se običava sažaljivo diskvalificirati – već nastupajuće vrijeme mira i dosade, gdje su izvitopereni do srži ideali i svijet za koji smo se spremali i na čijim smo se skutima borili“, stoji i u pogovoru knjige.
Knjigu je pisao i za fanove TBF-a i za svoju i nove generacije, da bi zadovoljio neke nostalgične momente, knjigu za koju kaže da se može čitati kao „Junake Pavlove ulice“, ali sa stvarnim akterima.
Do kraja večeri razgovaralo se još o junacima koji su do nosača zvuka dolazili preko pomoraca, MTV-u koji se mogao gledali samo na Blatinama i do njegova raspada, globalnim mrežama, Internetu i realityjima, njegovom osjećaju autentičnosti kojim zavarava, obrazovanju mladih nekad i sad i dr. Glazba je bila prilično bitan dio identiteta, ali to danas više nije relevantno, taj identitet postao je danas, nažalost, potrošački, zaključak je večeri u Biogradu na Moru.