Već smo pisali o okolnostima otvorenja Opće banovinske bolnice u Biogradu na Moru. Pisali smo i o radu Ortopedske bolnice u vrijeme Domovinskog rata. Budući da to nismo do sada spominjali, a smatramo da je ipak važno, sada bismo se osvrnuli na djelovanje bolnice u Drugom svjetskom ratu. To je dio povijesti bolnice u Biogradu na Moru duge preko 80 godina.
Neposredno u godinama nakon otvorenja, za tadašnje prilike bolnica je imala modernu opremu i pomagala, operacijsku dvoranu, rendgen sobu, ljekarnu, sobu za fizikalnu terapiju i dr. Na muškom odjelu bilo je ukupno 28 kreveta, na ženskom 24 i na dječjem 26 kreveta. Deset kreveta bilo je određeno za bolesnike sa zaraznim bolestima. Ukupno je bilo 25 soba.
U bolnici je bilo zaposleno 30-tak osoba. Medicinsko osoblje sastojalo se od 2, rjeđe 3, liječnika, od kojih obvezatno 1 kirurg. Ulogu liječničkih pomoćnika vršile su časne sestre bolničarke, koje su u bolnici imale stalan smještaj u dvije sobe. Najveći dio operativnih zahvata odnosio se na opću kiruršku i ginekološku problematiku. Do početka Drugog svjetskog rata uz dr. Barešića povremeno je radilo još ukupno 5 liječnika.
Od talijanske okupacije Biograda na Moru i okolice (Benkovac, Ravni kotari) 12. travnja 1941. godine pa do pada Italije, zatim od njemačke okupacije pa do konca rata, bolnica je u Biogradu na Moru radila u vrlo teškim uvjetima.
U lipnju 1941. godine u službenu dokumentaciju bolnice uvodi se talijanski jezik, a ime prvog liječnika Talijana susreće se po dokumentaciji nekoliko mjeseci kasnije, od listopada 1941. godine. Do pada Italije promijenila su se ukupno njih četvorica. U najvećem dijelu operativnih slučajeva asistirali su našem dr. Barišiću, ali bilo je i među njima operatera.
Mnogi radnici bolnice, a pogotovo sanitetski radnici, ilegalno su pomagali NOP-u liječeći bolesne, opskrbljujući NOP sanitetskim materijalom i lijekovima, riskirajući pritom vlastiti život.
U operativnim protokolima iz vremena lipanj 1941. – rujan 1943. zabilježeno je dosta prostrijelnih rana, rana od eksplozivnog oružja i sl. Ranjenici su uglavnom bili domaći ljudi, rijetko Talijani. Pretpostavka je da se radilo uglavnom o civilima.
Broj ranjenih se nakon kapitulacije Italije povećava.
Iz službene bolničke dokumentacije talijanski jezik nestaje 7. rujna 1943. godine. Od svibnja 1943. u bolnici radi dr. Kalinić.
U vremenu koje odgovara njemačkoj okupaciji naših krajeva u bolničkim zapisnicima ostala su zabilježena dva imena liječnika za koje nije utvrđeno jesu li Nijemci. U zapisnicima medicinskih intervencija ništa nije bilo zabilježeno na njemačkom jeziku.
Biograd na Moru oslobođen je od njemačke okupacije 1. studenog 1944. godine. Bolnica od tada služi zbrinjavanju teških ranjenika iz završnih borbi za oslobođenje Dalmacije. Dosta je bilo ranjenika iz bitke za Knin.
Prvi ranjenik signiran kao vojnik zabilježen je u bolničkoj dokumentaciji 25. prosinca 1944. godine. Do 2. ožujka 1945. godine biogradska bolnica nosila je naziv Područna bolnica 8. korpusa, od tada postaje Armijskom bolnicom, kao i Oblasna bolnica u Benkovcu.
Nažalost primljeni ranjenici često su bili vrlo teški slučajevi. Zabilježeno je tih dana, na primjer, 45 amputacija ili egzartikulacija ekstremiteta. O prostrijelnim ranama da i ne govorimo. Od 22. rujna 1945. bolnica djeluje pod nazivom Okružna bolnica.
Zbog teškog ratnog nasljeđa, kao što su ozljede ekstremiteta s kroničnim gnojenjima, zatim zbog velikog broja oboljelih od koštano-zglobne tuberkuloze, poliomijelitičnih kljenuti i brojnih drugih boleština nametnutih teškim uvjetima gladi i neimaštine tijekom ratnih godina, ukazala se potreba sistematskog zbrinjavanja golemog broja takvih bolesnika u specijaliziranim ustanovama. Jedna od takvih postala je 1946. godine odlukom Ministarstva zdravlja SR Hrvatske i bolnica u Biogradu. Od Opće bolnice, biogradska bolnica postaje Bolnica za liječenje koštano-zglobne tuberkuloze.
U ovoj specijaliziranoj ustanovi Streptomicin se pojavljuje tek 1951. godine. Kad je poznato da je cjelokupna količina za godinu dana bila 410 grama, a broj bolesnika ogroman, a k tome i s listom čekanja za prijam, onda se može zamisliti što je tada liječnicima bilo na raspolaganju. Sunce, blaga morska klima, dobra prehrana i tu i tamo po koji operativni zahvat, budući je svaki takav zahvat nosio velike rizike…
O biogradskoj bolnici između dva rata u sljedećem prilogu.
Izvor: Josip Labar (1990) „Osvrt na povijest bolnice u Biogradu na Moru u povodu 55. Obljetnice postojanja“. U: Biogradski zbornik 1. Zavod za povijesne znanosti Filozofskog fakulteta – Zadar.