U doba borbi s Turcima, od kraja XV., pa sve do prvih desetljeća XVIII. stoljeća, porasla je važnost Pašmanskog kanala, budući je pašmansko-biogradsko područje bilo ključ sjevera, juga i unutrašnjosti. Radi toga mletački providuri ulažu napore da utvrde i ojačaju Zadar, što ne bi bilo moguće ako se ne povede više računa i o njegovoj okolici. I zato, kad god se u povijesnim izvješćima govori o Zadru i njegovu stanovništvu, govori se dijelom i o stanovništvu njegove okolice, pa tako i o Biogradu.
Iza prvih turskih provala na biogradsko primorje nametala se Veneciji potreba utvrđenja Biograda kao predstraže Zadra. Prva, naime, turska provala u ove krajeve zabilježena je još 1432. godine pod vodstvom turskog vojvode Ishakbega, o čemu kralja Sigismunda izvještavaju Dubrovčani. Zapis o njoj nalazi se i u tzv. Pašmanskom brevijeru:
„Va to vrime pride Isak voevoda s Turci i porobi Vlahe i Hrvate.“
Godine 1470. bile su dvije turske provale u zadarski kraj, a ponavljale su se još i 1473., 1475., 1478. i 1482. godine. Biograd je od Turaka stradao nešto prije 1492. i 1499. godine. Stradao je također i 21. 1. 1521. godine kada su Turci poharali sedam sela biogradskog primorja. Nakon šest godina takvog života, Biograd je imao svega 70 žitelja. Sve je to imalo utjecaja i na život stanovništva susjednog Pašmana, kamo su se sklanjali mnogi bjegunci ispred turske sile. Kako nijedno zlo ne dolazi samo, turske provale nerijetko prate gladne godine i epidemije kuge i kolere.
Zbog svega toga iz Dalmacije učestaju očajnički pozivi za pomoć mletačkoj vladi, papama, ugarskom kralju i drugim vladarima. No, Venecija ne obraća pozornost na žalbe Dalmatinaca nego čak tih godina smanjuje vojne troškove u Dalmaciji. Premda Turci i nakon sklapanja mira s Mlecima (1502.) prodiru na područja dalmatinskih gradova, mletačka vlada podvrgava prilike u Dalmaciji pragmatičnim smjernicama svoje vanjske politike. Veneciji je mir s Turskim carstvom važniji od protuturskog otpora u dalmatinskom zaleđu.
Kako bi barem donekle bili sigurni od turskih iznenađenja, stanovnici uz obalu Pašmanskog kanala formirali su naoružane jedinice na brodicama, gajetama i leutima s latinskim jedrima i veslima, koje su vršile patrolnu službu na moru. Središte ove male mornarice „barche amrmatet dei Croati“ biogradskog primorja je sam Biograd, čiji je zapovjednik grada imao u tim ratnim vremenima svu upravnu, vojničku i sudsku vlast. Ove jedinice, međutim, nisu bile dovoljne da bi pružile neku naročito jaku zaštitu od Turaka, koji su nakon osvajanja Vrane (1538. godine) postali naročito opasni susjedi, a znali su svojim lađama doploviti do Biograda, Pašmana i još dalje. Tako su npr. 1570. godine u Tkonu zapalili dio ljetine, a iz sela Pašmana odveli u ropstvo više osoba.
Za čitavo ovo područje Ciparski rat (1570. – 1573.) bio je presudan, budući su za njegova trajanja Turci obilno harali po cijelom biogradskom primorju, paleći nastambe, odvodeći stoku i stanovništvo u roblje. U to vrijeme zapaljena su sva sela biogradskog primorja, a među njima i Biograd, koji je tada sasvim bio ostao bez stanovnika.
„Videći da se narod nema gdje skloniti, generalni providur Alvise Grimani obnovi biogradsku tvrđavu, u koju useli 60 obitelji iz Tinja.“ (Commissiones et relationes Venetae, IV, 291; R. A. Filipi, Ibid.).
Tijekom kandijskog rata (1646 – 1676.) još više stradava čitavo tadašnje mletačko primorje i tursko pograničje, a svim nedaćama pridružuje se još i kuga.
Tijekom mletačko – turskih ratova imao je značajnu ulogu Pašmanski kanal, kojim tada operiraju mletački brodovi radi zaštite mletačkih posjeda, posebno Biograda, a time i posjeda na otoku Pašmanu.
Kanalom operiraju od 1533. godine i senjski uskoci koji bi se iskrcavali od Biograda i odlazili u pljačku na turski teritorij. Uskoci su dolazili u sukob i s mletačkom vlašću koja je htjela suzbiti njihovu djelatnost na Jadranu. Godine 1617. poslali su Mlečani 2 galijuna i 12 galija u Pašmanski kanal da unište uskoke, koji su već odmakli dalje.
Za vrijeme Bečkog rata (1683.-1699.), kada je turka vojska bezglavo bježala iz Ugarske, a u Dalmaciji su nastale pobune, nestalo je Turaka iz obalnog pojasa Dalmacije, pa tako i iz vidokruga Pašmanskog kanala.
Padom Mletačke republike 1797. Dalmacija dolazi pod vlast Austrije. Tek kratko vrijeme, od 1805. Do 1813. Ovdje je vlast Napoleonove Francuske, a onda je ponovno zavladala Austrija do 1918. godine, kada Dalmacija, a s njom i Biograd, ulaze u sastav Hrvatske i Jugoslavije, potom samostalne Hrvatske.
Izvori:
R. Filipi, Ibid.,
L. Kos, „Pašmanski kanal – njegova uloga i značenje za Vranu“, Povijest Vrane,
L. Jelić, Povijesno – topografske crtice, 113; A. R. Filipi, „Biogradsko – vransko primorje u doba mletačko – turskih ratova“, Povijest Vrane, 550.
Otok Pašman kroz vjekove i danas: zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog u Zadru 2. – 4. Prosinca 1981. – Zadar: Filozofski fakultet u Zadru: Zavičajni muzej Biograd na moru, 1987. – 383 str; 24 cm – Posebna izdanja; sv. 6
Dalmacija od prapovijesti do 1918. godine; Feljton „Slobodne Dalmacije“ (Objavljeno: od 26. ožujka do 3. travnja 2004. godine)